Bodulske ribarice i 8. marta

Odakle su ove ribarice koje si tako znakovito postavila na post od 8. marta, Dana žena, kada je sve u znaku cvjetova mimoza, ruža, ljubičica, a, eto, i po kojeg crvenog karanfila, pišu mi u porukama ispod objavljenog posta. Fotografiju koja je načinjena “negdje prije 1938. godine i čiji je autor fotograf amater Richard Fuchs”, uz napomenu da se ne zna gdje je snimljena ni tko su žene na slici, odabrala sam kao simbol praznika, kojeg oduvijek nazivaju Dan žena. Činilo mi se da malo tko može u tolikoj mjeri simbolizirati  borbu žena za preživljavanjem  – jer i uzburkano more predstavlja svu simboliku života. I odatle želja za porukom da se ovom prazniku koji je u  cijelom našem životu najčešće bio sveden na buketić cvijeća i podsmješljive čestitke na radnom mjestu, ukaže na smisao praznika Dana žena.

Ne zna se  tko su dvije žene, ribarice, u maloj drvenoj gajeti, na uzburkanom moru. Bodulke su to ! Vidi se po nošnji – premda to nije neka bogato urešena narodna nošnja za svečanosti i vjenčanja, već obična, radna, svakodnevna : šotana, nabrana u struku, sa ovećom zakrpom; traverša ispred nje, bluza , opet nabrana sa tri reda elastike, samo do struka. Ali ono, po čemu vidim da su sigurno  bodulke – žene sa otoka zadarskog i šibenskog arhipelaga, jest marama, »facuo«, odnosno način na koji su je vezivale.

Svaka od njih bila je u pravom smislu Majka Hrabrost. Muževi su, najčešće, navigavali – odlazilo se je na daleke vijađe sa kojih se mnogi nikada nisu ni vratili. A, kada bi i dolazili kući – nekada, nakon godine ili dvije, ostajali su toliko da naprave još jedno dijete, ostavljali su nešto šoldi i onda ih opet nije bilo. One su držale sve – kuću sa brojnom djecom koju su i prehranjivali. Najteže je bilo njihovo odlaženje na »žurnatu«, u polje, gdje su im plaćali za cjelodnevni rad, katkada samo sa malo hrane ili slane ribe. Poslije žurnate znale su odlaziti, ovako, kao na slici, i u ribe, dok muška djeca ne bi poodrasla. Pričali su mi na Žirju, kako se znalo loviti po cijelu noć i onda veslati do Šibenika, kako bi prodali ulov te ribe. »A tribalo je još i sašiti i isplesti bičava za nas 8 – mater i nana plele su dok ne bi klonile i zaspale«, sjećaju se današnji potomci, sjedeći na krasnom brodu sa kojim je odjednom sve blizu i toliko toga moguće.

Na otoku mog oca, žene su bile pralje gospode u Zadru. Preške lavandjere – podignut im je i spomenik na Školjiću, kada su se veslajući prema Zadru, prevrnule i utopile. Niti jedna nije znala plivati. Niti jedna se nikada nije okupala u moru . »A, kad, rano moja, kad?I dica, i svekar i svekrva (»ča su ih čuvali, jer kad bi, brižna ja, mogla ić na žurnatu), i vlastiti vrtli, i polje na Zavrh, kuda se u mom djetinjstvu išlo po cijeli dan na okopavanje, po smokve i bajame, krećući u zoru, sa tovarom (uvijek nemilosrdno pretovareni siroti magarac), malo kruha i demejanicom ukiseljenog vina (kojeg su razrijeđivali vodom i za kojeg su govorili da je najbolji napitak za ljetnu žegu i žeđ). Da, danas je tamo cesta, sa kojom se dođe do druge strane otoka i utvrde sv. Mihovila, za 15 minuta. Polja, siromašni vrtli uglavnom su zapušteni – nema onih vrijednih ruku koje su služile svoju žurnatu. Ne isplati se, više.

Mog oca su odgajale baba i teta – majka mu je 1920. umrla, kada je bio jako mali. Nitko ne zna od čega (zna se da je poslije poroda otišla po drva, jer je bila zima i jer je moj otac Božo, rođen par dana ispred Božića). Teta je bila udata za didovog brata – tada su svi živjeli u velikoj obitelji. Taj je bio mornar – kažu da je bio u 10 godina samo dva puta u Preku, nije napravio dijete, nije slao novac ni pisao pisma. Nikada se nije vratio – ostala je teta, koja je radila sve što je trebalo u kući i na polju i na žurnatama… Ali, bila je na teret, svima. Bila je i vrijedna pralja sve do jednog dana kada joj je očito netko podmetnuo nekakve političke letke u prljavu robu koju je donijela iz talijanskog Zadra na jugoslovenski Ugljan. Uhvatili su je žandari – i moj otac se je prisjećao – da su je odveli u zatvor u Šibenik. Nitko mi nije znao objasniti o kakvoj se neprijateljskoj propagandi radilo – moj otac je bio mali, ali sjeća se, cijelog života je to spominjao, kako je bio jedini koji ju je dočekao na mulu, kada je doplovila »veza« (tako su naime imenovali brod iz Zadra). Izašla je, mršava i pogrbljena, u zakrpanoj šotani, a u ruci je držala šareni »facuo«, sa svim svojim stvarima, vezan sa četiri kraja u grop. Pinklec.

Ne znamo da li je to bila prva revolucionarka u obitelji – ali kada vidim ovakve slike bodulki uvijek pomislim na one dvije koje nikada nisam vidjela. Čak ni na fotografiji – moju pokojnu babu Krstinu sa naramkom drva, nakon poroda, na zimi i vjetru, i tu očevu tetu – neželjenu ženu i ukućanku u jednoj siromašnoj familiji.

2 odgovora na “Bodulske ribarice i 8. marta”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *