Objavljeno

Vrhnje u (mojoj) današnjoj kuhinji

Glavni argument mi je – vrhnje stavljam samo ondje gdje treba. A gdje je to?

            Meso brancina je fino tučeno u bijelu paštetu. Sasvim je očito da se radi o «pesce mantecato», znanom načinu tučenja kuhane ribe (najčešće bakalara) u Veneciji. Nema pretjerano češnjaka, dapače, gotovo se ne osjeća ali, malo mi je čudno, što je u svemu tome vrhnje. To nije venecijanski običaj , sasvim sigurno.

Chef stoji pored našeg stola za kojim je nekih desetak ljudi. Dobro se poznajemo jer već godinama dolazimo na Burano u doba karnevala ili za Uskrs. Obučen je u besprijekorno ispeglan bijeli bluzon, klasične pepita hlače a na glavi ima bijelu, štirkanu kuharsku kapu. Da, radi se o vrlo tradicionalnom chefu , koji je, poput svih nas za stolom,  u nekim godinama. Nema dakle, nonšalantne crne odore  na duplo kopčanje, mršave manekenske figure niti frizure koja ne podnosi kuharsku kapu. Ni obvezatne tetovaže.

Ja i dalje pokušam identificirati sastojke tog izvanrednog kremastog brancina i na njegovo pogled pun iščekivanja, odgovaram polupitanjem – fino tučeno sa vrhnjem? Šefu se lice promijenilo – najprije pogled negodovanja (ova nema pojma) koji polako prelazi u  izraz čuđenja, da bi završio sa primjetnom dozom prezira : Siiignooora! Ovo je tučeno sa našom domaćom majonezom, načinjenom od najfinijeg maslinovog ulja… Nakon toga uvrijeđeno nestaje prema kuhinji.

Auuu, promislila sam, premda ne vidim neku bitnu razliku u pogledu dijetetičnih razlika između vrhnja i majoneze. Dapače! Moja prijateljica Linda primjećuje kako Ruggero, otkada je kod njega bio Jamie Oliver i snimio emisiju o njegovoj trattoriji «Al gatto nero», postaje veoma razdražljivo umišljen.

Vjerovatno , ali ova slika vrlo je simptomatična za današnju modu apsolutnog nepriznavanja i nepoštovanja vrhnja. Svatko tko ga upotrebljava veoma je out i niti jedan mladi kuhar neće proći ozbiljne probe ako ga doda kao glavni začin nekom jelu (nešto poput kocke za pojačavanje okusa). Ne znam da li je tome razlog što su talijansku paštu, pripremajući je izvan Italije, toliko unakazili umacima  u kojima sve pliva, pa tako i vrhnje, oduzimajući joj na taj način čuvenu harmoničnost svih ukusa i znanu   «jedva začinjenost» originalnih recepata. Da li je možda razlog zasićenje zbog booma recepata sa vrhnjem osamdesetih koji su osvojili čak i južne mediteranske krajeve koje ga nikada nisu koristile ? (Moja rodna Dalmacija  nije apsolutno poznavala kiselo vrhnje  i kada smo došli u Zagreb na studije jeli smo ga umjesto jogurta.) Da li su tome pridonijeli nutricionisti, dietolozi i sva armija stručnjaka moderne prehrane uvodeći devedesetih  western diet koja u vrhnju vidi po život opasne masnoće i savjetuje nam nadomjesne kemijske proizvode koji zaista, ali zaista, imaju ukus vrhnja?

Promišljam malo kakav je moj stav i naravno, upotreba ovog prastarog mliječnog proizvoda. Moram priznati da ne mogu zamisliti odreske (posebno one pureće) koje smo u studentsko doba jeli, prekrivene vrhnjem. Nepojmljiv mi je onaj ogroman raviol, kojeg služe u jednom znanom splitskom restoranu (punjenje neidentificirano), posut komadićima povrća i  kojeg na tanjuru slučajno iskopate vilicom jer na njemu stoji cijela čašica vrhnja.  Ne shvaćam potrebu upornog guranja «smetance» u svako slano i slatko jelu  pa čak i napitke u Sloveniji i našem Zagorju. Okrećem glavu od svakog tanjura rezanaca sa gljivama, ljepljivim sirevima, špageta sa carbonarama pa čak  i tunjevinom zalivenih vrhnjem koje ih je zasigurno upropastilo.

Pa, ipak u mom hladnjaku uvijek stoje paket maslaca, lončić kiselog i  polulitarski tetrapak slatkog vrhnja. Pri tome tvrdoglavo kupujem isključivo prirodno vrhnje, što znači ono prirodne masnoće , nikakve alternative poput obranog vrhnja sa pridodatim emulgatorima i konzervansima koji služe zguščavanju i vječnoj svježini. Najveći ustupak masnoćama je mileram. U ljubljanskom «Leclercu» redovito kupujem i creme fraiche, koji dolazi direktno iz Francuske. U čemu je onda štos?

O ideologiji povratka na prirodnu hranu

Pametno otkrivam Ameriku i zaključujem – kod korištenja svih namirnica, pa tako i vrhnja, važne su količine i način upotrebe! Pri tome potpisujem članstvo u sve moćniji klub ideologa povratka na prirodnu hranu, tipa Michael Pollan i njegove «U obranu hrane». Glavni argument mi je – vrhnje stavljam samo ondje gdje treba. A gdje je to ? E, too je već teži odgovor kojeg mogu odmah podijeliti na lakši dio poput korištenja vrhnja u slanim jelima  i onaj, mnogo teži, koji otpada na kolače i deserte uopće.

Kod većine slanih jela vrhnje se koristi kao začin, što po definiciji znači u manjim količinama.Upravo ovdje  se vidi kuharsko znanje i umijeće jer vrhnje mora potpomoći harmoniji nekog jela – ono će učiniti da umak za paštu, kod recepata koji to izričito nalažu, postane baršunastiji, da fina krem juha dobije onaj zadnji kremasti dodir ili da, kao kod štrukli, obavije zapravo suho tijesto mekim ovojem potrebne masnoće. Umiješano sa skutom za sve moguće pite i štrudle vraća na najbolji način sve ono što je skuta obiranjem izgubila ili će se zapravo utopiti u masi ostalih sastojaka kojima je potreban sočan, kremasti dio . Priznajem, možda je to tipična racionalizacija, koja se nastavlja u onom: koje su to letalne masnoće od jedne mjerice vrhnja koja se zapravo razdijeli na dvadesetak šnita, od čega nam pripadaju  jedna, dvije ili tri šnite (to bi moglo biti dosta…)Jedno je neosporno – ničim ne možemo nadomjestiti punoću i bogatsvo njegovog ukusa i učinka na mnoga jela. Odnosno, možemo sa nekim umjetnim nadomjescima koji glume vrhnje i po ukusu i mirisu, ali čemu štetnost kemije u usporedbi sa prirodom? Radije se vratimo savjetima Pollana tipa «kupite manje tanjure»… Ili pak, nemojte jesti samo jela u kojima mora doći vrhnje.

Dok se kod slanih jela, količine vrhnja mogu kontrolirati i ponavljam, dobar kuhar će pronaći prave ravnoteže, kod slatkih jela, to ne ide. Recepti su u slastičarstvu rigorozni – ostaje dakle, na nama koje recepte odabrati i koliko često ga koristiti. Nenadmašno je u većini mousseva (možda u onom od limuna nije slab ni jogurt?) ali svuda gdje dolazi svježe voće predstavlja obavezu. Treba znači odlučiti da li ćemo na proljeće kada počnu jagode, maline i šumsko voće , tući šlag iz kesice, «hopla-cupla» tetrapaka, sojinog vrhnja (iz bog zna kojeg kraja svijeta i bog zna od kada) umjesto svježeg slatkog vrhnja kao doslovnog «šlaga na torti»? Što se mene tiče, nemam tih dilema i sebi poslužujem ovo voće sa cijelom perverzijom dodataka tučenom šlagu u nekim ,  možda malo previše plitkim posudicama.

Objavljeno

O umiješnosti prženja ribe

Najslađe su pržene, posebno kada su miješane – malo trilja, malih sipa ili komada lignji, repova kozica i gavuna, molića, listova. Postoje razlike u načinu prženja ribe te o ukusima koji pri tome prevladavaju

Mogla bih postati vođa kluba uživaoca i štovatelja malih riba – srdela, inćuna, skušeja, skuša, gira (zimski mjeseci), svih vrsta oslića, trilja – triljica, kanjaca, listova, patarača, gavuna! Male ribe  su i simbol svakodnevne mediteranske prehrane – jednostavnost njihove pripreme i dostupnost  čine ih katkada zapostavljenima u receptima ili preporukama – kao da se sa sigurnošću uzima kako tu ne trebaju neke posebne pripreme ili znanja.

 Najslađe su pržene, posebno kada su miješane – malo trilja, malih sipa ili komada lignji, repova kozica i gavuna, molića, listova. Osim što je pržena riba »najslađa« to je i najčešći način pripreme ribe i to bez obzira da li se radi u priobalju ili na kontinentu. Riba se ubacuje u vruće ulje, pobrašnjena, ovako ili onako, okrene, izvadi na tanjur i to je sve.

Postoje, međutim, značajne razlike u načinu prženja ribe te općenito ukusa koji pri tom prevladavaju – neki ljudi – osobito u unutrašnjosti – vole prženu ribu omotanu čvrstim omotačem (odatle preferencija umakanja ribe u kukuruzni griz), koja više podsjeća na pohanje. Druga »struja« ukusa preferira gotovo nevidljivi sloj koji omata prženu ribu – hrskavost se postiže na drukčije načine, počev od majstorskog mediteranskog prženja vrlo strogih pravila do sve češćih varijanti  čudesne japanske tempure u kojoj je riba ostaje savršeno pržena u oblačiću posve suhom, kao da ulja nije vidjela.

Prije preporuka kako postići takvo prženje, treba napomenuti da u ovu diskusiju ne treba uvlačiti prženje u fritezama koje nudi većina restorana – tu vladaju neka druga pravila i loši običaji  (inače zbog same friteze i prženja u dubokom ulju, takva riba ili lignjice ili škampi i sl. ako su dobro pripremljeni za prženje i ako je ulje čisto, znaju biti odlični). Ovdje je dakle riječ više o domaćoj radinosti –  naravno da je friteza najzgodnija ali većina ljudi ipak izvodi prženje u tavama.

Razlika između prženja ribe – osim u načinu omatanja ribe – leži i u količini ulja u kojem se prži. Prženje u suštini znači proces termičke obrade hrane u dubokom ulju ili masnoći – to »duboko« se međutim različito shvaća. Negdje je to 1 – 2 cm a negdje je to od pola litre do litre ulja (zavisno od veličine posude). Kod plićeg ulja, prženje dobija zagasitu boju iz nekoliko razloga : teško je održavati temperaturu ulja na 170 – 180 stupnjeva jer se manja količina ulja vrlo brzo zagrijava, otpadanjem omotača (posebno ako je riječ o kukuruznom grizu) dolazi do padanja na dno tave i sagorjevanja : čak i najvještijim kuharima teško je izbjeći veće upijanje masnoće. To se vidi  i kod kuharskih filmića koji kruže internetom – zaista se divimo vještim turskim kuharima (inače velikim majstorima pečenja i roštilja) koji slažu inćune ili srdele poput palačinki, zajedno ih okreću, na minimalno ulja. Ne treba ih kod kuće kopirati jer nemamo  ni njihovu vještinu ni kuhinjske alatke. Njihova riba savršeno je pržena, ali se uvijek sjaji od masnoće jer je nešto između pečenja na ploči i prženja.

Odgovor na pitanje zašto  pržite na manje ulja često ide u pravcu –  volimo kada je riba sočna. Kada ima koricu. Čak je zalijemo uljem! Pri tome se prisjećamo kako se nekada uz pržene lignje služio i tartar umak i majoneza. Današnji kodeksi  nešto su sasvim drugo, ali, reklo bi se – kako vam drago…

Međutim …

Postoje neki krajevi gdje prženje ima  posebnu dimenziju koje nadilazi onu uzrečicu »da ispržiš džon isto bi bio ukusan«. Postoje škole i tehnike prženja čije nijanse su toliko prostudirane da su od obične ribarske friganije  napravili kulinarski savršena jela – taj iskorak od tradicije (kada se na svemu šparalo pa se je čak i ulje  recikliralo) nije samo poboljšao ukuse već je ta jela učinilo i zdravijima.

Tipična venecijanska frittura u znanom restoranu “Gatto nero” na Buranu

Jedno od takvih mjesta svakako je venecijanska laguna gdje je »fritto misto« lepršava, krasno pržena riba koju osobno radije naručujem nego  bilo koju drugo riblje jelo (odbijajući čak i oboritu ribu pečenu na sve moguće načine). Ta hrskava mala riba koja nema u sebi nikakvih tragova masnoće – često se služi na bijeloj platnenoj salveti kako bi se ta suhoća naglasila – savršeni je završetak tipičnog talijanskog ribljeg menija koji počinje od različitih malih predjela, obaveznog rižota i pašte (sve sa plodovima iz lagune).

Drugo saznanje donijela nam je globalizacija podarivši nam japansku tempuru – ima vrlo mnogo recepata  ali sama ideja, odnosno način na koji se priprema – čak i ako je malo adaptirana našim namirnicama – ostaje savršenstvo prženja.

Koraci prženja

Najbolja pržena riba dobija se na način da se očišćenu ribu iscijedi,  dobro  obriše papirnatom salvetom i dok se ulje zagrije, stavi kompletno s cjedilom, položenim na tanjur (da vam ne isprlja hladnjak) u pretinac dubokog smrzavanja. Prženjem neće upiti ulje i bit će hrskave kožice.

Ribu treba pobrašniti oštrim brašnom (ako je sitnija dobro je u posebnom cjedilu protresti ribu i brašno) i komad po komad stavljati u vruće ulja.

Za mene su idealne tave za prženje  one koje izgledaju poput woka, ali s ravnim dnom (nazivaju se i tave za sotiranje, a negdje ih nazivaju poluwok) jer su tako građene da  ulje  ne izgara budući da je dno tave mnogo uže od njenog promjera. Treba ih napuniti barem 10tak cm svježim uljem za prženje , što dalje znači da trošite manje ulja iako je dubina ulja velika. Optimalna temperatura ulja kreće se od 160 – 180 stupnjeva ( veća riba se peče na manjoj temperaturi), provjerava se ubacivanjem komadića starog kruha – ako cvrči ulje je spremno.

Tava se ne smije pretrpati, riba se mora slobodno okretati.

(Kod miješane ribe zajedno se prže ribe približno iste veličine)

Najlakše se okreće pomoću dvije vilice, svaka sa jedne strane ribe.  Vadi se na tanjur  pomoću pjenjače, polaže se na papirnatu salvetu kako bi se što više ocijedilia od tragova ulja.Riba se ne smije prepržiti i osušiti. Na ovaj način kožica ostane čvrsta a meso ribe sočno.

Kada imate više ribe postoji opasnost da se već pržena riba ohladi. Možete je od toga sačuvati na način da držite ugrijanu pećnicu na 80 stupnjeva i u njoj držite prženu ribu – čak prije nego odstranite papire za upijanje. Slažite prženu ribu sloj po sloj, prekrivajte je papirom, dok sve ne ispržite, nakon čega je možete servirati na servirnom tanjuru.

Grci obožavaju pržene školjke, dagnje (odlične su one jumbo), brbavice , kojima se može dodati i repove kozica. Dagnje treba otvoriti na jakoj vatri u pokrivenoj posudi (brbavice isti postupak), očistiti. Meso školjki i kozica uvaljati u meko brašno i umočiti u pivo te brzo ubaciti u vruće ulje. Vaditi pjenjačom i stavljati na papirnatu salvetu da se osuše. Jesti, odmah.

Jednostavni recept tempure

Japanci su zaludjeli čitav svijet tempurom.Prženje u tempuri, posebno repova kozica, škampi, školjaka te filetiranih riba, jelo je za bogove.Tako pripremljena riba drukčija je od uobičajene pržene ribe i predstavlja skoro pa sasvim novo jelo.

Evo recepta tempure koji će sigurno uspjeti. Dakle, manje komade ribe, školjke, repove škampi ili kozica osušiti i staviti nekoliko minuta u duboko smrzavanje. Umiješati tempuru :

1/3 mekog brašna

1/3 rižinog brašna (odlična zamjena je kukuruzni škrob – maidina)

1/3 jako hladne mineralne vode

Umiješati malom pjenjačom ili vilicom sve sastojke (mogu ostati čak i male grudvice,korica je još hrskavija). Smjesa mora biti gusta, kao za palačinke. Umakati i pržiti na vrućem ulju.

Savršena tempura u kojoj su smješteni repići kozica i povrće (“Gatto nero”)

Ručak od ribe nije nužno i samo oborita riba na gradelama, jer ne negirajući nipošto gastronomsku svečanost takvog obroka, svakidašnjica nas upućuje na potrebu korištenja ribe manjih težina i kvaliteta. Oborite ribe sve je manje, postaje sve skuplja i zbog toga sve nedostižnija.Također treba napomenuti da dnevni ritam zaposlenih ljudi teško može predvidjeti gradele, sjedenje u hladovini i ugodno čekanje da se ispeku veliki komadi. Stoga je pržena manja riba izvrsna nadopuna ostalih ribljih jela.

Poštujući talijanske navike gdje se za prvo jelo služi rižot ili pašta, od povrća ili bilo kojih darova mora – pržena riba uz veliku zdjelu miješane zelene salate, može predstavljati posebno ukusan i zasitan obrok.

(fotografije Željko Jović)

Objavljeno

Cikorija – povrće kojeg ne poznajemo

Cikorija (vrsta chicorium intybus, koja pripada obitelji Asteraceae) gotovo je nepoznato povrće kod mnogih naših ljudi – koristi se nešto u priobalju ( na nekim otocima poput Ugljana oduvijek se uzgajala), viđa se po tržnicama većih primorskih gradova, ali mnogi ne znaju što bi napravili sa tim duguljastim, lisnatim povrćem. Okreću se radije nekim novim hibridima kupusa i lisnatog povrća, otkrivaju nove vrste cvjetača i brokola, potpuno nesvjesni činjenice da su se u međuvremenu zagubila sjemena mnogih izvanrednih autohtonih vrsta tog povrća.

«Domaće je, iz mojega vrtla», odgovaraju prodavači iz priobalja, zaboravljajući pri tome da su sadnice i sjeme došli iz neke nizozemske rasadničke proizvodnje koja je polako i sigurno istisnula ono stvarno domaće.

(divlja cikorija)

Cikorija može biti divlja ili vrtno uzgojena. Ona divlja raste slobodno po livadama i travnjacima i lako ju je prepoznati zbog njenih prekrasnih plavo- modrih cvjetova (koji su također jestivi, kao i oni od maslačka). Cikorija je poznata  iz antičkih vremena kao hrana ali koristila se i u terapeutske svrhe jer su već tada znali da potiče probavu i čisti organizam. I kod naših naroda bio je poznat korjen divlje cikorije koji se pržio i mljeo, te koristio kao napitak, čak kao nadomjestak za kavu u doba kada je nije bilo. Inače, malo oguljen ili ostrgan, kuhan zajedno sa krumpirom i zatim prevrnut na maslinovom ulju na tavi – izvanrednog je okusa i predstavlja savršen prilog bilo kojem jelu.

(mlada vrtna cikorija uz trobojne cvjetače)

Vrtna cikorija, kod nas i u Italiji najčešće sađen tip cicoria catalogna, prekrasno je povrće blago gorkastog ukusa. Prodaje se u kitama, «macetima» kod koje treba isjeći bijeli, stablasti dio, na manje komade od 3 – 6 cm, staviti kuhati malo ranije nego zeleni dio. Tako skuhana postaje baza za mnoga jela : može se jesti sama,

(blitva, cikorija , bob i krumpir)

zatim pomiješana sa krumpirom i prevrnuta u tavi na maslinovom ulju; u nju se može umiješati mladi bob i blitva (dobija se zaista lukulsko jelo), može se popeći najprije malo pancete pa zatim dodati kuhana i procijeđena cikorija (stari primorski način pripreme).

(slana torta od cikorije i sira, posuta pinolima)

Izvanredna je za sve tipove pita- zeljanica (opet izmiješana sa blitvom npr.), zatim za slane torte; ohlađena , začinjena sa maslinovim uljem, vinskim octom i tvrdo kuhanim jajima (nešto poput šparoga) opet je odlična, hranjiva salata.

(pita zeljanica – mješavina blitve i cikorije te kravljeg sira)

Gorkasti ukus – koji nekima smeta kod nekih tipova povrća, salata (čak i kod radiča) a koji zapravo daje poseban, različit gurmanski «šmek» od drugih vrsta kiselkastih ili slatkastih namirnica – može se smanjiti ako je prije upotrebe i kuhanja samo poširamo, tj. umočimo u kipuću vodu i odmah isperemo. Sve to je zapravo velika šteta.

Cikorija je neobično zdravo povrće – potiče rad žući i bubrega, čisti jetru, pomaže probavi, stimulira apetit (baš zbog tog gorkog svojstva). Niskokalorična je, sadrži antioksidanse, vlakna, vitamine ABCK (posebno je važno kod mlade cikorije  koja se jede sirova na salatu) i smanjuje kolesterol.

Zelje – u Dalmaciji zapravo predstavlja pojam  svega što je zeleno; ono znano «kupit ću malo zeja» ili «za večeru malo zeja»  nadalje je sinonim za način prehrane koju bi današnji nutricionisti ocjenili kao «iznimno zdrav». Za kontinentalce je to najčešće neka bezukusna, bezlična «trava» koju pokušavaju začiniti ogromnim količinama češnjaka, zatim zaprške da tekne na «čušpajz»… Dalmatinski prodavači na tržnicama većih gradova u unutrašnjosti rado objašnjavaju kako skuhati «ćimule» (to su danas gotovo isključivo podanci briselskih kupusića odnosno kelja pupčara) uz recepte poput «skuhati, preliti vrhnjem i zapeći», svjesni da onaj način pripreme «zelja» na lešo, teško da koga od njih može privući. Vjerovatno je to istina – jer i lešo zelje (a u taj zajednički nazivnik spada svo lisnato povrće od blitve, špinata, cikorije, svih vrsta kupusa (slatkog glavatog, kelja, zelenog, raštike, broskve, kelja pupčara), divlje mišancije, zatim boba, fažoleta, tikvica i svih njihovih međusobnih mješavina – dakle, i lešo zelje treba znati skuhati, začiniti i ponuditi.

(osnova za začinjanje u tavi (padelli) – maslinovo ulje, tek blago namirisano češnjakom i vrlo malo ljute papričice – na to se prevrne ocijeđeno zelje)

Dalmatinski način začinjanja svih vrsta zelja jako zavisi od «ruke», dakle prakse i umiješnosti, dobre materije prime (povrća vrhunske kvalitete) i dobrog maslinovog ulja. Recepti gotovo da i ne postoje, jer « skuhati i začiniti, eventualno malo istući zelje sa krumpirom uz brižljivi dodatak samo jednog, samo jednog česna češnjaka» i nije neki posebno težak, originalan kulinarski zadatak.  Kao dobra i prava Dalmatinka osjećam da mogu reći da su mi ukusniji i bolji recepti (mada još uvijek vrlo jednostavni) Istrijana i Talijana – glavni protagonist je tava (padella), ugrijano maslinovo ule, poneki česan češnjaka, ljute papričice i okretanje kuhanog zelja na tome, da se malčice zapeče i preuzme ukuse začina. Slijede i mogućnosti dodavanja pancete (osobito kod cikorija, radiča, boba), topljenje poneke slane srdele ili nenadmašni sicilijanski začini za cikorije, brokole, endivije – kapare, grožđice, masline, pinoli. Za nas daleko i nezamisljivo, ali gastronomski i kulinarski upravo ono nešto što tražimo kod nekakve pustoće lešog zelja

Mlada blitva, cikorija i bob

Posebno je dobrog ukusa pojačana popečenom pancetom: bob, cikorija i panceta

Objavljeno

Pašta – kakva fantazija !

Pašta – kakva fantazija !

Juha mora biti vrlo kvalitetna – u njoj se polako kuhaju komadi kopuna (kada je doba Božića) ili domaće koke ili pijevca, uz krto goveđe ili juneće meso (najčešće od plećke), zatim se prohladi i obere sva masnoća. U tu zlaćanu bistru tekućinu ukuhavaju se tortellini, malo veći od nokta i to veoma gusto, jer juha ih samo obavija.. Zapravo, kada vas pitaju kakve tortelline želite – u juhi ili u«suho«, nastaje za mnoge, strašna dilema. Ja uvijek uzimam one ukuhane u juhi – čak odbijam posuti ih parmezanom, kako je običaj, jer mi se sviđa taj božanstveni ukus malog zamotuljčića koji stane u jednu jušnu žlicu.

Bologna je mesto takvih majušnih tortellina. Postoje i tortelli, tortelloni (razlikuju se u veličini), ravioli, polumjeseci, karamele, capelletti (šeširići) i capelloni (šeširi). Italija nije, kako se misli, jedina pradomovina tjestenine i punjenih pašta, jer su ih  Marco Polo i njegove karavane pronašli i u Kini, pokupivši putem i brojne arapske utjecaje pripremanja i sušenja tijesta. Međutim,  Emilia Romagna te njihova granična pokrajina  Marche, domovina su ručno rađene jajčane tjestenine , čiji gastronomsko- umjetnički vrhunac predstavljaju punjene pašte. Dobru punjenu tjesteninu naći ćemo i drugdje – na sjeveru Italije, na Slovenskom krasu ili u nas u Istri (labinski krapi ), svatko joj je dodao svoje ime i svoja punjenja, ali nigdje ona nije sastavni dio dnevnog života i  ponude u svakom restoranu ili trattoriji koja iti malo drži do sebe.

U restoranima to izgleda ovako – ujutro se oko dugačkih starih drvenih stolova, uvijek svježe izribanih, okuplja nekoliko žena koje dolaze isključivo za pripremu pašte.  Obično jedna do dvije, nekako u pravilu debeljuškaste, okrugle, jakih ruku, vesele, prepune dosjetki i viceva (na bazi seksa, čega li drugoga…), mijese tijesto : najprije prosijano brašno 00, (kod nas je to 500) zatim se napravi poznata udubina u koju se stavljaju jaja. Mjera ? Na 100 gr brašna 1 jaje, recimo da je to osnovni recept, ali postoje naravno brojne varijante… Tada slijedi ona stotinu puta viđena i svima nama poznata slika – vilicom miješaju jaja polako sakupljajući brašno po rubovima dok se sve ne ujednači u jedinstveno tijesto. Pri tome , zavisno od veličine jaja, zna ostati brašna na dasci, ponekad se doda šakica vode (to je ono čuveno u receptima – po potrebi) i sakupi sve zajedno. Nakon toga se mijesi » sa malo više energije«  uzdužnim rastezanjem. To traje, nekih desetak minuta zato »pritiskaj amore,  pasta mora biti glatka i elastična!« Zatim tijesto pokrivaju čistom krpom, »neka  počiva barem pola sata«  i tada počinje rastezanje i valjanje dugačkim tankim valjcima. Postoje odlični strojevi za valjanje tijesta ali one su uvjerene kako to nije isto jer pritiskanje, vrćenje, brašnjenje, okretanje,neprestano glađenje, dodaju elasticitet i potrebnu hrapavost lista. Osim toga njihova vještina razvlačenja lista, jednaka onim majstorijama koje u Bosni rade sa čuvenim jufkama je tolika  da vam se čini da zaista niti jedan stroj ne može postići tako podatno tijesto.

 List za punjenje mora biti vrlo tanak i dijelom je uvijek pokriven kako se ne bi previše sušio. Za tortelline se izrezuju malo kvadratići koje ostale žene brzim potezima kažiprsta pune masom na tanjuru pored sebe, zatvaraju u trokut i izvrću preko prsta u karakterističnu formu tortellina.Do ručka ih naprave nekoliko stotina, i tako svaki dan! Punjenja su brojna ali su skoro u pravilu na bazi mesa a postoje naravno i regionalna takmičenja tako da svatko ima svoje posebne varijante. Uglavnom su to miješana mesa ( svinjetina, teletina, junjetina) koje se polagano pirjaju sa začinima. Na kraju se samelju uz obavezno dodavanje tzv.«slatkog« parmskog pršuta, mortadele, parmezana, jaja koje samo povežu masu i obilno naribanog  muškatnog oraščića. Tortellini se kuhaju u juhi 2-3 minute te se moraju ostaviti da malo počinu u zatvorenoj posudi prije serviranja (upravo kao i griz njokice). U susjednoj pokrajini Marche rade se capelletti, nešto su veći od tortellina i jedu se obavezno za božićni ručak, opet naravno u dobroj domaćoj juhi, nakon čega se jede izvanredno miješano kuhano meso.    

One glavne »mijesilice« nastavljaju praveći raviole i tortellone, veće jastučiće idealne za paštu u suho.I ovdje je veoma mnogo punjenja ali moglo bi se reći da prevladavaju oni napravljeni iz skute ili mješavine skute i povrća poput špinata, šparoga, artičoka,buče. Kod njih je bitno da se zadrži stanovita ravnoteža ukusa između punjene pašte, koja je već sama po sebi začinjeno, savršeno jelo i umaka koji je mora tek nadopunjavati, nikada  prevladavati. Zato su najbolji, barem po mom ukusu, laganiji umaci na bazi povrća, parmezana, masla ili vrhnja, koji moraju biti »svilenkasti« i kremasti.

Među svježom jajčanom tjesteninom, zadnji se mijese rezanci , čuvene tagliatelle čija se širina pažljivo određuje umakom kojem je namjenjena. One uobičajene, široke cca ½ cm namjenjene  su raguima od mesa – najčešće mljevenog ili veoma sitno narezanog.To su svjetski poznati ragui koji opet imaju varijante dodataka klasičnom mljevenom junećem, telećem i svinjskom mesu poput svježih kobasica, pršuta,pancete. Pirjaju se polako, satima ali običaj je da se napravi veća količina kako bi sav taj veliki posao bio pametno iskorišten.Slično rade i domaćice – ragu se odlično zamrzava i onda se vadi po potrebi u danima velike žurbe i nestašice gotovog jela u kući. Domaće tagliatelle koje su zaista simbol pokrajina Emilie – Romagne i Marche izvanredne su u umacima od divljači. Tada čak mogu biti malo šire od standarda (naći ćete ih često i pod imenom papardelle, kako ih zovu na jugu) i najmjenjene su općenito svim »teškim« umacima. Za riblje umake, posebno one na bazi rakova, vrhunac predstavljaju tanki rezanci (od svega nekoliko mm) koje nazivaju tagliolinima . Oni najbolji imaju malo drukčije recepte tijesta jer prevladavaju žumanjci, kako bi pašta bila što čvršća i bolja.

Usporedbe sa nama se nekako uvijek nameću. Kada bi ovim majstoricama, umjetnicama dali da naprave neku od naših čuvenih torti , uplašeno bi ustuknule i rekle kako one to nikada ne bi bile u stanju napraviti. Pravljenje pašte, koja se nalazi svakodnevno bilo u restoranima ili malim domaćim radnjicama na svakom koraku, dio je života, kulinarskih tradicija i kulture na isti način kako je kod nas pravljenje kolača, pita ili božanskih pogača. Kakav bi to bio kulinarski doživljaj kada bi se srele umjetnice u pravljenju pašta i umaka sa ovim našim mijesilicama i slastičarkama! Tek tada bi uzviknuli ono znano »pašta – kakva fantazija!«.

(Fotografije u tekstu :Janez Pukšič)

https://kuzinaspogledom.com/njezni-ravioli-u-umaku-od-travica/

Objavljeno

Tučeni bakalar i savjeti oštarije “Gatto nero”, sa Burana

Neki korisni savjeti za pripremu čuvenog tučenog, »bijelog bakalara«, kremice ili mousse-a od bakalara, valjda najpoznatijeg jela od ove nordijske ribe : sa potpisom najbolje oštarije na Buranu. Burano, otočić u venecijanskoj laguni se smatra mjestom gdje je ovo jelo nastalo

Tučeni bakalar »alla veneziana« , taj čuveni, bijeli namaz iz bakalara nudi se tokom cijele godine (osim ljeta, naravno) u venecijanskim betulama, bogato namazan na kriškama kruha, gdje ga, onako s nogu, pored šanka, smažete u dva zalogaja prije nego ste dobili čašicu prosecca za aperitiv. U restoranima, sastavni je dio predjela – serviran na bijeloj , rijetkoj polenti (nikada nije ona instant, dakako), gdje se prijatno ugnijezdi na tanjurima s ostalim zalogajčićima, tipičnim za venecijanska predjela. Kažu, samo Venecija i okolica konzumiraju polovicu uvoza bakalara za cijelu Italiju.

Godinama tučemo bakalar i nudimo ga na finim, popečenim kriškicama bageta. Pisala sam recepte, više puta. Bakalar, kuhan u pola mlijeka, pola vode, sa lovorom, celerom, pa onda stavljen u multipraktik : 1 -2 režnja češnjaka (zavisi od količine bakalara, ali ne smije se osjetiti), 1 -2 slane srdele, očišćeni bakalar i : tučenje. Najbolje maslinovo ulje, koje se onda ulijeva kap-po-kap, kao za majonezu. Mikserom se vrti, dolijeva dok ne dođe gusta, bijela masa. Uvijek je previše gusta – tada se dolijeva, razrijeđuje juhom u kojoj se kuhao bakalar. Sol, papar – čak nema ni peršina. Tako su me učili, tako piše u mojim knjigama i receptima. Čak i u legendarnoj »A tola con i veci, veneziani«

Restoran /oštarija “Gatto nero”, na otočiću Burano

Ali, ispred mene je tanjur s predjelima u znanom restoranu »Gatto nero« na Buranu. Svaki put zaboravim pitati Ruggera zašto je njihov baccala mantecato tako dobar. Ustvari, najbolji koji sam ikada jela.

»Skuhate bakalar,« kaže, » ali mora biti »di prima qualita««.

»U vodu, juhu, stavljate malo mirisa, lovor, celer i sve što ide, naravno…« ja, kao pitam.

»No, signora. U vodu od bakalara se ne stavlja ništa. Niente.

»Niente, proprio niente?«

»Niente. I tučemo ga sa običnim uljem.«

»Nema maslinovog ulja? Obično ulje, ne mogu vjerovati«, sada sam baš iznenađena.

»Tako je – maslinovo ulje zagorča »baccala mantecato« . Stavimo ga, malo, na vrh, kada je već serviran na polenti.«

Točno, ma baš točno. Uvijek je mrvičicu gorak.

Za ovu nenadmašnu paštetu, »tučeni bakalar« tvrde da su je izmislili ribari sa otočića Burano, a Ruggero je pravi baš ovako. I kod nas se već posvuda prodaje, gotova, pakirana, s dodacima koji nemaju mnogo veze s iskonskim, tradicionalnim receptom. Međutim, jak ukus bakalara podnosi razrijeđivanja osnovne mase pomoću različitih dodataka (vrhnja, brašna i sl .) .

Ali, original je – nenadmašan!

 

Objavljeno

Bakalar i Badnjak – početak gozbe

Kakav bakalar kupiti kod nas i kako ga pripremiti za neki od brojnih recepata kojima obiluje naša i mediteranska kuhinja

Badnjak već godinama nije dan posta, ali nas,  Dalmatince i sve ostale Primorce, teško je zamisliti kako  na taj dan jedemo pečene purane, šunke i slične mesne delicije. Istina, malo je ostalo od siromašnih trpeza posnog dana, kada se jela usoljena riba, bakalar, malo zelja i fritule. Sada su to bogate riblje gozbe, s ovakvim ili onakvim ribama, pladnjevi luksuznih “bečkih” kolačića koji uvijek stoje šareni, fino odvojeni od onih tradicionalnih “fritula” koje nekako podsjećaju na običnost i siromaštvo… Ali sve te gozbe započinju bakalarom. Svaka obitelj ima svoj recept (koji je uvijek neprikosnoveno najbolji), svoje savjete i preporuke. Sve to spremno odslušamo da bi istog trenutka nastavili – ali ja… Stoga je moj doprinos tim “ali ja…” diskusijama namijenjen prvenstveno kontinentalcima koji vole bakalar, rado bi ga pripremali, ali se ne snalaze u moru recepata i savjeta.

Treba spomenuti da postoje dva “oblika” ovog sjevernog oslića : onaj  sušen na vjetru (to je “stokfiš“, stoccafisso, kod nas udomaćeni bakalar kojeg treba namakati prije kuhanja) ili usoljen (u Italiji je to baccala, u Španjolskoj bacalao, u Portugalu bacalhau, na engleskom je salt cod, kojeg treba odsoliti namakanjem dva dana pod tekućom vodom ili se u ribarnicama kupuje već odsoljen). Oba su odlična – sušeni bakalar možda je primjereniji za brojne recepte poput brudeta, dakle jušnih, vlažnih jela kojima dodajemo crveni luk, češnjak, krumpir i sl. To je praotac svega onoga što zamišljamo kao bakalar, jer takav se uvozio iz nordijskih zemalja još od 15. stoljeća. Jako je udomaćen u svim zemljama koje su bile pod Mlecima ili u njihovom susjedstvu – kod nas je jedini bakalar koji se poznaje, priznaje i cijeni.

krasni primjerci odsoljenog bakalara – spremnog za kuhanje

Usoljeni bakalar je nježnijeg, ali zato punijeg mesa, debljih fileta, idealan za pripreme jela koja ne traže dugo kuhanje. U svijetu se više upotrebljava i cijeni od “stokfiša”. Nenadmašan je npr. za sve recepte prženog bakalara. To je za mene street food kojeg nikada neću odbiti – jede se za šankom u starim venecijanskim betulama uz čašicu frizzantina, gotovo cijele zime, osobito u prosincu i za vrijeme karnevala. Rim ima svoje recepte tijesta za fritto na koji ljudi odlaze u pučke trattorie oko tržnica. Isto tako nebrojene su kombinacije i smjese za prženje bakalara u Španjolskoj i Portugalu. Kod nas se usoljeni bakalar rijetko nađe, a kada se to i dogodi, ljudi ga kupuju privučeni izgledom krasnih fileta. Bivaju međutim jako razočarani jer ne znaju da ga treba pažljivo odsoliti kako bi uopće bio spreman za kuhanje.

sirovi bakalar kojeg nalazimo na našem tržištu

Zamrznuti bakalar, koji je inače jako popularan u nas, čak i u priobalju, zbog svoje ekonomične cijene i relativno dobrog ukusa, može se koristiti za recepte koji predviđaju usoljeni bakalar. Nije međutim ni približno toliko dobar jer salamura  i zorenje bakalaru daje poseban, karakterističan okus, zbog čega je toliko omiljen u svijetu. Zamrznuti bakalar treba svakako preporučiti jer je to jedan od načina da se ova neobično kvalitetna riba konzumira sa svih nutricionističkih aspekata.

Koji bakalar kupiti?

Temeljni problem jela od bakalara nije ono što se obično misli – dobro maslinovo ulje, češnjak i kasnije vino, već kvalitetan bazičan proizvod. Jedne godine bile su uvezene pošiljke bakalara koji se prodavao rinfuso u nekoliko lanaca supermarketa i koji je bio crvljiv. Naravno i crvi su bili osušeni na zraku, poznatom tehnologijom “do pet stupnjeva uz malo vlage”. No ako pustimo po strani taj eksces na kojem je neki uvoznik sigurno dobro zaradio, ostaje problem kako prepoznati kvalitetan bakalar. Onaj koji stoji u košarama ispod napisa “akcija” jeftiniji je i može biti dobar, ali… Savjeti poput “boja leđa, što bjelji, peraje naprijed-natrag” slabo pomažu, tako dobri poznavatelji bakalara su rijetki. U takve stručnjake spadaju, po mom mišljenju, samo profesionalni trgovci u ribarnicama zemalja velikih potrošača bakalara poput Italije, Portugala i Španjolske koji prodaju isključivo bakalar tijekom cijele zime i to više vrsta, suhih, usoljenih, namočenih, različitih cijena itd. Od njih uvijek dobijete potpune informacije (svoja znanja, iskustva i recepte mogu satima objašnjavati), ali nažalost kod nas takvih ribarnica nema.

LAŽNI BAKALAR – često se nalazi u zadnje vrijeme na tržištu Italije i ostalih zemalja , velikih potrošača bakalara. Radi se o slabijoj vrsti oslića (naziv Molva molva, Ling i Brosme) čija cijena se kreće cca 9 -10 EUR po kg. To mnogima postaje privlačno – ova vrsta ribe često se “podvaljuje” u restoranima za pržene bakalare u tijestu, zatim npr. krokete, umake i sl.   Takvog ćete uglavnom naći i kod nas, kada se uveze i prodaje kao usoljeni  ili svježi bakalar. Nije loš – ali… Treba dakle čitati deklaraciju na svakom bakalaru – mora pisati Gadus Macrocephalus ili Gadus Morhua, jer samo su to najbolji bakalari sa Islanda i Norveške. Ako piše samo bakalar – bez obzira da li se radi o svježoj, kratkim postupkom posoljenoj ili odmrznutoj ribi – znači da to nije  onaj “pravi bakalar”. To je samo veliki oslić

Kako pripremiti bakalar za recepte

Ako se  odlučite kupiti  bakalar  u rinfusi,  kojeg najčešće prodaju u velikim košarama po supermerkatima (pogotovo ako vam ga je netko, za koga znate da dobro kuha, preporučio) ostaje pitanje kako ga pripremiti. Namače se, opet, kako koji. Moje iskustvo kod kupovine rinfuso bakalara jest da ih treba namakati dugo, 3-6 dana, uz često mijenjanje vode. Zato ga je bolje početi ranije namakati, pa ako ste i pogriješili pa je ranije “spremno namočen”, može ga se držati dan-dva u hladnjaku, prije nego se priprema.
Ostaje naravno sigurna varijanta, a to je najbolji bakalar koji ima pečat s naznakom “prva klasa” ili ragno. Prodaje se u vakuum pakiranju (nema neugodnih mirisa u kući), već je “natučen” i pripremljen te se namače samo dva dana. (Iskreno rečeno meni se čini da je ranije i taj “ragno” bio bolje kvalitete kao što su nekada, oni rinfuso bakalari, manje veličine do 500 g, bili vjerovatno islandski i bili su odlične kvalitete. Ali, to je prošlost).

Prvoklasni, bakalar sa deklaracijom i imenom Gadus  Macrocephalus ili Gadus Morhua je skup?  To je jako relativno,  zapravo netočno, jer s bakalarom prosječne veličine od 500-800 g koji košta oko 150- 200 kn (cijena ragna je 35 – 42 Eura po kg), možete nahraniti barem osam ljudi. Naime, bakalar se najčešće ne jede sam, uvijek ga prate dodaci poput krumpira i drugog povrća ili priloga poput palente.

Bakalar se kuha na način da ga se stavi u lonac, tek prekrije s vodom, ne smije se soliti (jer otvrdne) uz dodatak celera, 1 glavice  crvenog luka (prepolovljene), 2 lista lovora, 2 češnja češnjaka. Kada zakuha, otkrije se poklopac i pusti da kuha pet minuta. Nakon toga se ugasi i ostavi barem pola sata u toj njegovoj juhi. Izvadi se, pažljivo očisti od kože i kostiju i razdvaja na “lijepe komade” do 5 cm dužine te počinje pripremati. U mnogim receptima može se naći da se rep i koža bakalara dodaju prilikom kuhanja, jer puštaju želatinozne sokove. Posebnu deliciju (ali to je za osobite ljubitelje bakalara) predstavlja želučana ovojnica.

Juha bakalara se ne baca, koristi se kasnije za podlijevanje umaka. Kod dalmatinske varijante bakalara na bijelo u nju se stavlja na ploške narezan krumpir, posoli se, doda 2 žlice maslinovog ulja i pusti se kuhati u otklopljenom loncu. Na taj način juha se reducira i krumpir upija sve okuse.

Nekada se bakalar jeo čak jednom tjedno i odatle potreba da se kombiniraju brojni recepti. Danas se nažalost jede rjeđe i velika je šteta što ga naši ugostitelji nude gotovo isključivo u prosincu. Veliki sam ljubitelj bakalara, probala sam mnoge recepte u različitim zemljama i mislim da je Dalmacija dala izvanredne doprinose mediteranskoj baštini pripreme ove nordijske ribe koja je zapravo simbol Mediterana.

https://kuzinaspogledom.com/zapecene-paprike-punjene-kremom-od-bakalara/

https://kuzinaspogledom.com/bakalar-na-brudet-moj-dalmatinski-nacin/

https://kuzinaspogledom.com/bakalar-u-umaku-punom-mirodija-uzivanje-samo-takvo/

https://kuzinaspogledom.com/bakalar-slozenac-s-krumpirima/

Objavljeno

Skradinski rižot – za ili protiv tradicije

Da li je heretički reći da su neka tradicionalna jela – ovdje je riječ o skradinskom rižotu  i đuveču, kao najpoznatijim predstavnicima jela od riže na našim prostorima – nisu dobra? Da li to znači nepoštivanje naše povijesti,  gastronomske kulture i tradicije?

Imala sam nekoliko prilika probati skradinski rižot – to je inače čuveni recept koji se i danas služi u Skradinu i okolici prilikom svih važnih gastronomsko – turističkih događanja. Uvijek služen sa posebnom pompom i preporukom, uz napomenu da se originalni recept čuva kao zlato i kojeg samo neke porodice i restorani znaju pripremiti – taj rižot se u svim prilikama u kojem sam ga jela, uglavnom nije razlikovao. Utisak je, naime, uvijek bio isti – jedna ljepljiva smjesa, nalik malti, koju su kutljačama – špatulama nanosili na tanjir. Zadnji put, baš nedavno, na degustaciji je pored mene sjedio profesionalni kuhar, rodom iz Šibenika i sa već dugogodišnjim iskustvom u restoranima sjeverne Italije, Lombardije, odakle vuku korjene kultni talijanski rižoti. Prevrnuo je vilicu – ja sam sa smješkom gledala – i rekao, sa onim tipičnim šibenskim naglaskom : “Lipilo za pločice!”

Recept ide (u glavnim crtama) ovako:

»Šufigaje se kapula na lagano, da nestane. Na kilo teleće pupe ide kilo kapule. Kada se tako potpuno šufigala dodaje se narezano meso, nastavlja se šufigavat – i do 8 sati – dok potpuno ne ode u kašu. Pri tome se zaliva dobrom juhom od govedine, povrća i cilon staron kokošom. Onda se stavi okrugla riža, kuha, zaliva i miša, do 40 minuta. Na kraju se stavi parmiđan i ribani oraščić.«

Svako, pa tako i  ovo jelo, možemo secirati ili analizirati s dva aspekta : ukusa kojeg posjeduje i tehnike pripreme jela. Ovo jelo se naziva  i spada po svim elementima u kategoriju rižota.

Ukus i tehnika

Ukus je vrlo jak – usta su prepuna , osjeća se bogatstvo ovog jela i količina namirnica koje su u njega uložene. To je i veoma žestoko jelo, tipično za stare dalmatinske ukuse, što se postiže dugom vremenskom obradom i dinstanjem. U našim starim receptima vrlo često nalazimo velike količine crvenog luka koje danas nisu više u primjeni – kilogram luka na kilogram mesa je mnogima (npr. meni osobno) previše. Nezahvalno je ulaziti u  kulinarske teorije  i prakse , pa tako ni one moderne , jer su i one suviše vezane za pojedinačne pristupe, koji  proizilaze iz znanja i tradicije stvorenih u nekom prostoru i vremenu. Međutim, možemo ipak reći da su današnji gastronomski kanoni više vezani za izbalansiranost  svih sastojaka nekog jela . Ako je nekada kvaliteta nekog jela bila bazirana na žestini ukusa dobijenoj većim količinama različitih namirnica (povrća, masnoća, a u našim krajevima  iznad svega mesa), te dugom, tzv. elaboriranom kuhanju, danas su postavljeni neki novi standardi. I gastronomija se razvija i donosi nove ukuse – sada već pri prvom zalogaju osjećamo čak i najmanje pretjerivanje u količinama vegete, kocke ili sličnih pojačivača ukusa, nekada nezaobilaznih dodataka u našim kuhinjama. Istina je da su svi pojačivači, prepuni glutaminata i soli ,  brzi i ekonomični, tako da su zamijenili nježnije i  prirodnije tradicionalne stockove, fumete i sl. prikrivajući, međutim, iznad svega, slabo kuharsko znanje. Zanimljivo je da tu izraženu »žestinu« jela – bez obzira da li se postigla pojačivačima ili mnoštvom dodataka i dužim dinstanjem i kuhanjem – većina ljudi definira »pikantno je«, što je potpuno pogrešan termin  koji  često ukazuje na njihovu zbunjenost ukusima a ponekad naprosto  na dozu pristojnosti. To se da osjetiti po izrazu lica kušača koji se ne usude izustiti “prežestoko je”, jer u prirodi svih nas leži naprosto otkidač za uvredu prilikom eventualne kritike nekog našeg jela.

Izbalansiranost svih namirnica koja rezultira punoćom okusa , gdje žestina dakle nije nužna ,već dapače, postiže se  znanjem, umješnošću, majstorstvom pripreme koji apsolutno počivaju na  poznavanju tehnike kuhanje pojedinih jela.

Ljepljivi ukus i izgled spomenutog rižota potječe dijelom od prekuhanog mesa a još većim dijelom od škroba kojeg je ispustila prekuhana riža. Uza sve to je ovo jelo je još fino odstajalo, po onoj uputi – neka rižot malo počine.

Zanimljivo je ispitavanje odnosa prema riži nekada i danas.  U   starim receptima – mada ne svima i ne posvuda – nalazimo prekuhanu rižu, bilo kao sastavni dio jela ili kao prilog.  U takvim receptima ponegdje piše – kuhajte rižu dok se ne skuha (?) ili se iz procedure pripreme vidi da je kuhanje dobrano premašilo 18- 20 minuta. Analogija nekako ide prema još jednom  izvanrednom starom balkanskom jelu po imenu   đuveč, (porijeklo je navodno tursko), u kojem je, po svim mojim sjećanjima i pisanim receptima, riža bila dobro prekuhana. Dapače, ta kuglica ljepljive riže bila je oduvijek simbolom menzaških priloga i mnogi niti ne razmišljaju kako taj sjajni recept dinstanog  ljetnog povrća kao podloge za  rižot, skuhan po pravilima rižota, predstavlja jedno od naših najboljih tradicionalnih jela. Ostaje još vječna, nemaštovita, za današnje pojmove i saznanja najbanalnija varijanta priloga proizišla iz bečke kuhinje – bijela riža, servirana  uz umak. Danas netko pokušava izbjeći prekuhanost korištenjem parboiled riže, ali to jednostavno nije isto. Parboiled riža je bezukusna, plastična – niti ispušta škrob niti upija sastojke umaka. Koristi se uglavnom za salate.

Da li je heretički reći da ovo jelo ne može biti dobro? Da li to znači ne poštivanje naših korjena, tradicije i gastronomske kulture koju tako svi hvale! Ovo je zaboga znani recept!

Dalmacija i Primorje imaju svoje čuvene i zaista dobre rižote , pripremane po svim zakonitostima ovog jela. Teleći rižot se u Dalmaciji oduvijek služio kao međujelo na banketima i prigodnim ručkovima. Dobro se sjećam tih božanskih rižota s teletinom kakva se danas rijetko nađe, sa kockicama teleće pupe, kuhane ali ne prekuhane, i s rižom, istina okruglom jer druge nije bilo, ali uvijek kuhanom »al dente« te dobro utučenim parmezanom koji je stvarao  kremu oko zrna riže. Upravo se na telećem rižotu ocjenjivala umješnost kuhara – služio se u dubokim tanjurima, sam, odvojen od ostalih jela kako ništa ne bi smetalo punoći njegovog ukusa. Danas ga opet služe na velikim ručkovima, ali, nekako, bez dužnog poštovanja – na istom tanjuru, pored njega nabace još jedan znani, crni rižot od sipe –  čiji se ukusi potpuno suprostavljaju u nemogućoj kombinaciji. Hereza? Po meni, svakako.

Hereze su, dakle, različitih vrsta. Za neke je neoprostivo suprostavljanje tradicionalnom receptu koje su težaci pripremali za posebne prilike obogaćujući ga ogromnim količinama mesa i prekuhanom rižom ;  za druge je hereza nepoštovanje osnovnih tehnika pripreme rižota. te neophodnost osuvremenjivanja ukusa koji danas teže finom, izbalansiranom spoju svih sastojaka jednog jela. Bilo kako bilo, možda se izvučemo sa čuvenim izglađivanjem tipa “o ukusima se ne raspravlja”. Možda – ali barem rasprava  može biti uvijek korisna.

Fotografija uz naslov : dalmatinski teleći rižot

 

Objavljeno

Mit o janjetini

Janjetina je simbol mediteranske trpeze – meso mladog janjeta ili kozlića bilo je namjenjeno bogovima i ljudima, od prapočetaka ovog civilizacijskog kruga. Ostala je to i danas – služenje janjetine koja uz to označava početak proljeća i novog života – znači posebno izraženu čast gostima u svim važnim događajima za neku porodicu.

Kada govorimo o najpopularnijem načinu pripreme janjetine kod nas – kada se poziva društvo, kada se služi za vrijeme banketa, pireva i sličnih svečanosti – misli se prvenstveno na janjetinu s ražnja. Jagnjad je prvoklasne kvalitete, bez obzira da li dolazi sa Cresa, Krka, Paga ili Brača uz obaveznu priču o polusuhoj, niskoj travi, osoljenoj s morskim kapljicama, koje životinje jedu i zbog kojeg je njihovo meso toliko ukusno. Niti malo ne zaostaje ni janjetina iz krševite dalmatinske Zagore, pa čak ni Like, gdje životinje imaju ispašu bogatu mirisnim travama. Priprema jela je vrlo jednostavna – meso se istrlja solju, izvana i iznutra, sa malim vrhovima nogica – papršnjacima vezuje se trbuh, nakon čega se stavlja na ražanj i pristupa višesatnom pečenju. Dobro ispečena i pripremljena janjetina sa ražnja topi se u ustima, nije žilava i preslana, jede se, kako tko – manje priborom za jelo a više prstima, uz grickanje mlade ljutike i kapulice, kao glavnim prilozima tako pečenog mesa. Glavni razlog zbog čega je pečenje na ražnju toliko prisutno i popularno u mnogim zemljama Mediterana nije samo primordijalnost stočarske pripreme, već i kulinarska jednostavnost sagledana u strpljivom i polaganom pečenju mesa koje na taj način postaje sočno i mekano.

Da li je to baš uvijek tako ili ipak nešto nedostaje?

Restorani koji već desetljećima pripremaju janjetinu sa ražnja, prepoznatljivi po limenim kućicama uz cestu u kojima se vrte janjci, služe samo janjetinu sa ražnja, kapulicu , salatu od kupusa ili »običnu zelenu salatu«. Neki imaju i palačinke sa marmeladom, ali nisu preporučljive, jer mirišu na janjetinu sa ražnja. Na to miriše cijeli unutrašnji prostor, salvete, čaše, umjetno i pravo cvijeće. Sve je impregnirano mirisom otopljenog janjećeg sala, odnosno mrežice koja omotava ovo meso.

U živom sjećanju mi je izvrsna reportaža »BBC Food«-a o Libanonu, gdje novinarka posjećuje pastire na planini. U čast tv ekipe, pastiri peku janje na ražnju. Sve je isto kao kod nas – nabodeno janje se vrti i polako peče. Ambijent je pastirsko –rustikalan, sjedi se na kamenju i travi, pastiri čuče, djeca su živa, neumivena, a i ostali nisu baš ispeglani i počešljani. Međutim, pri kraju pečenja dolazi detalj ravan vrhunskoj kulinarskoj maniri – oštrim nožem urezuje se meso na više mjesta, u koje se utrljava mješavina limuna i češnjaka, a sa preostalom smjesom mažu se, čak lagano tuku, pomoću grančice ružmarina, ostali djelovi mesa.

Englezi, navikli na debelu janjetinu, sasvim drukčijeg ukusa, nakon prvotnog šoka kojeg je izazvalo na kolac nabijeno janje, na kraju slasno i masno uzdišu. U nedostatku vode, na kamenjaru Bliskog istoka, peru ruke sokom ogromnih limuna, nalik cedrovima, brišući masna usta , baš kao i njihovi domaćini , gornjim dijelom šake.

Ljutili se mi, ili ne, ali čak i primitivni pastiri iz libanonskih brda pokazuju više kulinarskog znanja od nas. U čemu je razlika?

Mediteranske zemlje su poznate po tome da obavezno mariniraju ili obrađuju janjeće meso, kako bi mu se poboljšao ukus i kako bi se odstranio onaj dodir divljine, koji se često osjeća kod ovog mesa. Talijanima, koji isto tako imaju izvanrednu janjetinu, posebno na Sardiniji, Laziu i Siciliji, najveći nedostatak našeg pečenja upravo je taj okus divljeg; kažu da pečenje »sa di carne«, odnosno »smrdi na meso«. To nije samo pitanje tipa janjetine, gdje se nekad taj ukus više ili manje osjeća. Ta primjedba ide više ka primitivnosti pripreme, neznanju postupka tretiranja mesa . Janjetina naprosto zove mirisne trave – ružmarin, majčinu dušicu, mažuran, kadulju, mentu, limun pa čak i češnjak, da ostanemo samo kod mediteranskog raslinja i mirisa, koje u nas tvrdoglavo i uporno odbijaju.

Osim ovog našeg prepoznatljivog gastronomskog brenda, ljeti je vrlo česta ponuda janjetine sa žara, posebno u restoranima po otocima. Za kuhinje tih ljetnih, priručnih restorana to je brže, jednostavnije, jer nije potrebna višesatna priprema već se komadi janjetine samo bace na žar. Nažalost, opet je to “samo” – meso je nabavljeno na brzinu, nije odležano, nije ničim obrađeno, marinirano.   Rezultat su tamno smeđi, katkada na djelovima ugljenizirani komadi mesa, koji su u pravilu tvrdi, suhi i žilavi. Takve su i sve popularnije male janjeće bržolice – Talijani ih nazivaju nazivaju “scottadito” odnosno “ispeciprst” jer se jedu s rukama, ali kod njih su sočno ispečene, u sredini lagano ružičaste, mirišu na ružmarin i tek su pokapane dobrim maslinovim uljem. Ničeg tu nema previše osim znanja kako pripremiti meso i ispeći ga na žaru, da bi se dobilo jelo namjenjeno ljudima i bogovima – jer malo tko ima tako dobre janjetine kao što je naša.

Kada listam naše stare kuharice, kada se prisjećam jela s kojima su se obilježavale fešte u mom djetinjstvu, svaki put me zapanji bogatstvo načina pripreme janjećeg mesa. Tu su mirisni umaci (puni neophodnih začina!) poput biži i janjca, biži i fažoleta, čuvena sinjska janjetina s kupusom, istarski žgvaceti, da ne spominjemo brojne načine pripreme jetrica, crijeva, iznutrica… Mislim, da su to zaista naši gastronomski vrhunci koji mogu konkurirati najboljim jelima mediteranskog kruga. Gdje ih možete naručiti ili odvesti goste, gastroturiste koji i nas preplavljuju?

Nemam ništa protiv limenih kućica gdje se vrte nabodeni janjci u koje se klade mnogi današnji lokalni moćnici. Nemam ništa ni protiv pregorenih, tvrdih janjećih komadičaka, uništenih pečenjem na žaru. Tko voli, nek’ izvoli. Ja ih ne naručujem i sve manje tamo zalazim. Pridružujem se mnogima koji s razočaranjem konstatiraju -najbolju janjetinu jedemo kod svoje kuće, kada je sami pripremimo. A recepata je bezbroj…

Objavljeno

Sirnice našeg djetinjstva – mit koji čuvamo

Sirnice – pince,  tradicionalni su kolač  Uskrsa u Dalmaciji ,  na koje se vezuje mnoštvo uspomena. Da, sirnice našeg djetinjstva!

Skoro pa neumjesna rečenica u današnje vrijeme kada smo okruženi različitim kolačima, briošima, kroasanima, štrudlima i zavicima iz lisnatog tijesta svih vrsta, koji za mnoge ljude, upravo zamamno stoje, na pultevima dobrih i slabih pekara i supermerkata.

Ali, za mene je pravo pitanje zašto nikada ne posežem za njima. Da li zbog nutricionističko – dijetalnih savjeta o masnoćama iz palminog ulja i margarina koje »glume« maslac, da li zbog nekih godinai iskustva kada su kriteriji vrednovanja kolača porasli ; da li zbog vremena na raspolaganju koje mi dozvoljava da sama napravim svaku delikatesu koju poželim… Teško je reći jer više ne postoji ni ona nekadašnja neimaština slatkiša i kolača, koji su se pekli samo ponekad, kada su dolazili neki gosti, s tim, da su se neke vrste kolača pravile samo za određene blagdane, rijetko, prerijetko… Žudnja bijaše prevelika.

I tako su iz pričanja stvoreni mitovi koji su nam ipak svima ne samo dragi, nego i potrebni. Uskrs , za katolike veliki praznik, ali i za sve ostale, uvijek je predstavljao nagovještaj proljeća, stvaranja novih života u prirodi obamrloj tijekom zime. Otvaraju se srca, prozori kuća, puštamo sunce u sve uspavane kutke života. Uskršnje trpeze ukrašavaju se bojama proljeća : šarenim jajima, žutim narcisima i sunovratima. Spremaju se bogata jela tradicionalnih menija : šunka s hrenom i jajima, te mlada janjetina okružena mladom kapulicom, rotkvicama, kristal salatom… Zelenje je mlado – tek prvo branje na domaćim poljima kojeg nabavljamo na tržnicama, baš kako je i nekada bilo. Danas to, istina, posebno ističemo i nazivamo – lokalno, domaće i sezonsko. Mitovi? Ne. Običan povratak u tradiciju i život.

Sirnice, » garituli«, orahnjače, potice…

Pripreme prate tradiciju posebno u pripremi tipičnih uskršnjih kolača : u Dalmaciji i priobalju to su sirnice – pince – uskršnje pogače , vrste slatkih kruh – pogača prepunih maslaca, jaja i različitih mirodija. Unutrašnjost je čuvena po svojim savijačama iz oraha, maka, sira, lješnjaka, čokolade… Carstvo božanstvenih slovenskih potica. Prvi mitovi stvarani su upravo oko ovih kolača – komplicirani su, teški, ne uspijevaju, to samo zna šjora Marija ili Ančka… Savjeti sa svih strana, čak , danas bi rekli, »fake« recepti, jer su se obiteljske tajne čuvale kao pravo blago…

Nekada se cijelo susjedstvo natjecalo u pravljanju pinca ili sirnica, na uskršnje jutro probavale su se kriške svih šjora iz okolice. Polako se grickalo, žvakalo, mirisalo, okretalo do znalačkih ocjena – »isto mi se čine malo prazne«, »nešto je tijesto nabijeno« i naravno najteža i nepopraviva osuda : nisu dobro uskisle!

Jer, strah je bio golemi, naprosto se strepilo da li će i koliko uskisnuti. Sjećam se dobro izribanih drvenih dasaka za miješenje tijesta na kojima su počivale male kuglice prekrivene čistim stolnjakom, ušuškane vunenim šalom ili dekom i položene na postelji, da kisnu. (Sve najbolje naraste u postelji, govorila je moja majka, kao, bez malicije). Bilo je i stalne vike – ne otvaraj vrata da ih ne ubije propuh! Sjećam se, jako davno , kada su se prekrivene, uskisle sirnice ,   onako na daskama, nosile pekaru da ih on znalački ispeče. Tamo su se, pored vrućih velikih peći na drva , na vrhu mekanog tijesta, škarama izrezivali   karakteristični trokuti dalmatinske sirnice; mazale su se sa strane žumanjcem i posipale tucanim šećerom. Miris esencija ruža i ostalih mirodija izlazio je iz tih pekara nalik na oblačiće iz dječjih stripova …

Sirnice su se pekle  na Veliki četvrtak i nisu nam ih dozvoljavali jesti sve do uskršnjeg jutra – stajale su na ormaru u sobi, vrlo promišljeno, da budu što nepristupačnije (čuveni ormari »quatro staggioni« iliti četiri godišnja doba čija je veličina danas dostatna garderobi jedne šiparice). Kod nas su se držale na šarenom »šemizetu«, pokrivene stolnjakom i onda bi mi, djeca, svako malo podizali stolnjak i krali komadićke šećera… U nedjelju ujutro bi nam najprije odrezali komadić blagoslovljene sirnice (moj otac je prvi ustajao i nosio ih na jutarnji blagoslov), ali, iskreno rečeno, sirnica je već bila pomalo suha. Ne znam zapravo kada su otkrili da nije nikakav smrtni grijeh ako se prva sirnica »načme« odmah nakon pečenja i hlađenja. Poslije tog otkrića najedali smo se svježih sirnica već u četvrtak ili petak. Jesmo li izgubili radost iščekivanja tih mirisnih pogača? Možda. Znam samo to da mi nije dugo trebalo da shvatim veliku razliku između svježe i »odstajale« sirnice.

Danas ionako nema nikakvog posebnog iščekivanja tog tipičnog uskršnjeg kolača. Prodaje se u pekarama već početkom korizme ili travnja mjeseca. Te sirnice su žute, mekane, izdašno namirisane umjetnim mirisima koji dobro pokriju svu prazninu njihovog tijesta. Možemo kupiti i talijanske colombe – prekrivene su topljenom čokoladom ili listićima badema i malo se manje lijepe po zubima. Traju, valjda, mjesecima. Ali, kada se desi da zagrizete u krišku domaće uskršnje pogače, pa kada se ona topi u ustima ostavljajući okuse korica naranče, limuna, esencije ruža i iznad svega tijesta koje je polako i prirodno kisnulo skoro 24 sata (u čuvena dva premješavanja) – nema usporedbe. S ničim.

Mitovi su ipak zato da ih se, ako ne u potpunosti sruši, onda da im se barem poljulja nedodirljivost. Jednog dana se odlučite i na to osvajanje slastičarske Himalaje našeg djetinjstva – ugrijete kuću, pomljivo čitate i uspoređujete recepte. I sve je isto – i ne otvaraj vrata i ušuškavanje u perine i pažljivo pečenje da ne izgore…Istina, one prve su mogle još malo kisnuti… Ali već sljedeće mirišu po cijelom stubištu i susjeda značajno , mumljajući, kaže : »Aaah, dobre su… Ja bih isto bila dodala malo više šećera…«

Sirnice – tradicionalni dalmatinski brioche

 

 

 

Objavljeno

Radič – mnogo više od salate

Priča o zimskom cvijetu radiča te salati koja postaje jedno od najvećih izazova zimskog povrća u novijoj kulinarici

Divlja cikorija Cichorium intybus, neuglednih tamnozelenih listova ali prepoznatljiva po lijepim modrim cvjetovima raste po vlažnim uglovima livada, uz rubove potoka i kanala, pored seoskih cesta u tamnijim udolinama. Baš kao i divlja rukola, koju je lako prepoznati jer ima istu formu listova kao i ona vrtna ali je zato neuporedivo jačeg i bogatijeg okusa. Moram, vrlo nerado, priznati da su mi na ove vrste divljeg bilja ukazali, istina pred puno godina, Talijani. Šetajući jedno ljeto po Braču, nakon obilne kiše, oduševljeno su počeli brati cikoriju i divlju rukolu. Do tada nisam imala pojma da i u nas rastu te biljke. Eureka! moglo bi se reći. Ali, zanimljivo je da te biljke i dalje mnogi ne poznaju, ne samo u Dalmaciji već i u drugim krajevima u kojima sam bivala. Slovenci i Zagorci ( čast iznimkama) pojma nemaju da na njihovim livadama raste i divlji radič i divlja rukola. Kada sam koncem osamdesetih godina prvi put došla u Sloveniju, ili za vrijeme mojih studija u Zagrebu, nitko od mojih poznanika nije poznavao ni pitomu rukolu , tu dalmatinsku , gorkastu travu. Kakva salata, pih!

Iz ovih skromnih trava, stoljetnim uzgojem i križanjem, nastaju danas najbolje salate – prvenstveno brojne vrste radiča od kojih su najpoznatije ljubičasto- crvene cikorije koje potječu iz polja oko ušća rijeke Po, pokrajine Veneto. U nas uglavnom nepoznate i nedovoljno cijenjene – postoji naime gorki rani radič, ljubičasto – zelene boje, dosta tvrdih listova i veoma gorak. Kupuju ga samo posebni ljubitelji , miješaju ga sa prženom pancetom i toplim kuhanim krumpirom, dodavajućo česan češnjaka. Dobija se vrlo ukusna salata, za neke čak izvanredni samostalni obrok (recimo, da se na kraju za obogaćivanje dodaje i pokoje tvrdo kuhano jaje).

Trevižanski radič je nešto sasvim drukčije i stoga je zanimljiv put od gorkaste, tvrde, obične trave do hrskave, sočne, slatko- gorke plemenite salate. Latuga veneta bila je znana još iz rimskog doba jer se spominje u tekstovima Plinija St. koji u svojoj Naturalis Historia hvali ukus »svjetlozelene salate prošarane crvenim venama« . Počeci posebne kultivacije u području Trevisa i Castelfranca počinju još u 16. stoljeću, sa načinom očuvanja salata u hladnim zimskim danima. Da bi ih što duže sačuvali svježima, seljaci su ih držali u štalama, pokrivene slamom , pjeskom ili čak u bačvama. Tako su rođene prve primitivne metode izbjeljivanja radiča, koje se u 18.st još više usavršavaju u okolici Brussellesa i Pariza, odakle se razvija kultivacija čuvenih radiča i endivija poput witloofa i »herbe de capucines«.

Trevižanski radič kojeg nalazimo u našim trgovinama

Odatle vjerovatno utjecaj na stvaranje i uzgoj svjetski znanog trevižanskog radiča. Belgijski agronom Van der Borre koji dolazi kao hortikulturist 1850. na područje Trevisa ujedinjuje tradicionalnu proizvodnju sa flamanskim načinim izbjeljivanja i maturacije. Uzgajanje »radičevog cvijeta« ili kasnog radiča izgleda danas približno ovako :

Radič se sije ljeti i već u jesen daje svoje prve plodove, svima nama znane glavice rastresenih, dugačkih, tamnozelenih listova sa ljubičastim venama, prilično gorkog okusa. Taj radič se ostavlja na poljima sve do jesenjih magli i prvih mrazova, od kojih se listovi štite, polako se skupljajući. Tek tada, a prije nego zemlja smrzne, izvlače se glavice sa dugačkim korjenom, brižljivo vezuju zajedno u manje snopove i sa korjenima uranjaju u muljevitu vodu lokalne rijeke Sile, te njenih brojnih potočića. U hladnoj vodi (od 10-12 stupnjeva) snopovi radiča ostaju 20-25 dana kada se dešava pravo čudo – rađaju se nove klice, nastaje nova vegetacija dugačkih listova širokog bijelog korjena i ljubičastih krajeva – zimski cvet trevižanskog radiča.

Tako je od nekadašnje hrane siromašnih seljaka Veneta, nastala svjetski poznata delicija. Nažalost, taj kasni trevižanski radič rijetko se nađe u Hrvatskoj – dostupan je međutim tzv rani, duguljasti, »štrucasti« radič koji se može koristiti za pripremu jela. Slovenski uzgajivači uspijevaju dobiti vrlo kvalitetan trevižanski radič sličnim metodama uzgoja u stajama i podrumima. Drugim riječima, možemo očekivati da bi se netko odvažio na njegovu proizvodnju i kod nas, što bi neobično obogatilo našu, inače siromašnu, ponudu zimskih salata. U Sloveniji je vrlo znana stara sorta svjetlo zelenog radiča »štrucara« (pain de sucre), neobično profinjenog, hrskavog, lagano gorkastog okusa.

 

Radiči – nebrojeno recepata zimske trpeze

Nova iskustva u kulinarstvu u posljednjih dvadesetak godina sve više promoviraju upotrebu salata – posebno radiča i endivija kod kuhanih jela. Naime, moguće je na vrlo kvalitetan način obogatiti naše zimske trpeze ostalim povrćem osim špinata, zelja i cvjetače. Radič vjerovatno pruža najviše mogućnosti, premda ga neki ljudi ne vole zbog gorkastih okusa. Uz nužnu napomenu da  se kultivacijama radiča  taj pretjerani gorkasti ukus pretvara u tek  neznatni., vrlo prijatni gorkasti okus.  Ostali radiči, gotovo svi redom  s ušča rijeke Po, posebnom kultivacijom dovedeni do savršenstva, predstavljujući najbolje zimske salate, danas su sve dostupniji i kod nas, mada ih se malo uzgaja. To su radič calstelfranco (šareni, svjetlo zeleno – ljubičasti), veroneški i tzv. ruža Chiogge,  zatim glavati, ljubičasti, ujedno i najčešći kod nas.

Premda smo otvorili veliko gastronomsko poglavlje sa stotinama recepta, nabrojimo samo one najčešće i najkorištenije :

– radič kao začin umaka – najkorišteniji kod umaka za tjesteninu te punjenja tjestenina – raviola, lazanja, palačinki (crepes) ili kod brojnih rižota, bilo da se pojavljuje kao jedini sastojak umaka ili pored drugih namirnica – graha, sireva, kobasica, pršuta … To je njegovo carstvo – najpoznatiji je sigurno u brojnim vrstama rižota. Jednom sam na Sagri radiča (tipične gastronomske večere u Italiji vezane uz slavlje i promociju nekog lokalnog proizvoda) u Trevisu probala 20 vrsta rižota od radiča!

  • pečeni radič : na žar tavi pecite na srednje jakoj vatri prepolovljene glavice kasnog radiča. Začinite ih maslinovim uljem, soli, paprom i pokojom kapljicom aceta balsamica
  • prženi radič : narežite radič na lijepe komade i pržite u dubokom ulju u pivskom tijestu ili japanskoj tempuri. Savršen je !

Ostaje naravno radič u salatama . Ovdje bi nas nabrajanje svih mogućnosti i recepata odvelo u pravu avanturu. Ponavljam stoga kako se radi o salati neviđenih mogućnosti kulinarske upotrebe. Da li je tako, upitajte se – podsjetite se na to što vam nude u restoranima ili što služimo na našim stolovima…

pite-pituljice-sa-trevizanskim-radicem/

Rižot sa radičem i gorgonzolom

Lasagna sa trevižanskim radičem