Kućica u cvijeću ili sigurna kuća?

Kada prođete klanac prekriven brezama, ugledate je, odmah uz potok. Sa jedne strane cesta, s užurbanim prometom prema moru, s druge strane kućica na čistini raskrčene šume. Potočić koji prati cestu , preko njega drveni mostić i onda, kućica. Cvijeće je posvuda – najprije ide prvi red uz potok, zatim ograda između kuće i potoka na kojoj su u dugačkoj liniji obješeni slapovi cvijeća. Nije to neko neuredno, nabacano cvijeće; nije ni ono uređeno, »hotelski« umjetno, vrtlarski savršeno kultivirano cvijeće. Ne, ovo je šuma a kućica i cvijeće oko nje izgledaju kao iz engleskih serija – sve je smišljeno da djeluje prirodno i samo oni koji nešto bauljaju po vrtu, trudeći se, jako, gledajući priloge i revije o uređenju vrtova , da, samo oni znaju, koliko je teško i koliko znanja i talenta treba imati za postizanje ovog raja na cesti, pored šume. Istina, preko puta su gostilna i još neke seoske kuće, ali dovoljno daleko da ne remete ovaj mir.

Uvijek usporavamo, prolazeći pored kućice u cvijeću, gledajući kako se utapa u boje godišnjih doba proljeća, ljeta i jeseni. Ovog proljeća, kada je blještala od prvih cvetova svih mogućih boja – ali opet uz posebno istaknute tonove žute i ljubičaste – rekoh: »Zaustavimo se. Ovo je sigurno vrtni centar. Možda ljudi prodaju cvijeće i to ono staro, nekadašnje…«

Polako smo prešli preko drvenog mostića – i na njemu visi cvijeće – i ušli u široko dvorište, iza kuće. Veliki, kockasti kavez napravljen iz žice i u njemu kokoše, kokice, pilići, veliki pijetao (da ne bude «previše pijetlova u kokošinjcu«). Po dvorištu gegaju se patke, praćene pačićima, dvije opasne guske i onda – nije moguće – paun. Čim nas je ugledao raširio je svoj čuveni rep.

A onda se iza male brvnare pojavio vlasnik – u modrom trlišu, zavrnutih rukava sa malom lopatom u rukama. Pored njega, zapravo u stopu, prati ga veliki husky.

Otvaramo prozore i ja u punoj brzini započinjem tiradu izvinjavanja :

»Joj, oprostite, mislili smo da je vrtni centar – jer imate tako…«

»Mogao bi biti vrtni centar. Moglo bi biti i više od toga, moglo bi biti sve… Žena je jučer otišla u sigurnu kuću. I policiju je poslala«, odgovori nam čovjek, sasvim mirnim glasom.

»Žžao mi je », šta uopće možeš izustiti, upavši , onako na prečac, u tuđe dvorište, tuđu kuću i tuđi život.

»Uđite – bomo spili nekaj!« slijedi poziv, kao da se poznajemo.

Nama je devet ujutro, oko nas je šuma, husky nas gleda  bezizražajno , hladno, ne pokazuje baš nikakve znakove, čovjek govori o »sigurnoj kući«.

» Puno hvala, kao i da jesmo. Žuri nam se, putujemo. Pa- eto« ne znam šta bi još dodala, ali inzistiram, ženski , na blebetanju » bit će sve dobro…« Ali, nekako mi mi ne ide da dodam – vratit će se.

Ubrzano pozdravljanje, izvinjavanje i opet mostić i potočić, što dalje od kućice u cvijeću.

Prolazimo, svaki put usporavamo – kućica je blistala cijelo ljeto u raskoši svih mogućih boja.

»Misliš da se vratila?« svaki put pitam muža.

Onda smo, pred neki dan opet prošli. Brezova šuma počela je dobijati bakrene tonove – cvijeće, sada uglavnom žuti tagetisi i crveni geraniji, još se ne daju pred prvim hladnim jutrima.

Eno je! Na rubu dvorišta ugledamo ženu koja obješa posteljinu na uredno razapetoj žici. Mali dječak vozi biciklu oko nje.

»Vratila se«, kaže moj muž. »Zato je bilo cijelo vrijeme sve u cvijeću«.

»Mislim da je on taj koji brine o cvijeću«, govorim, naginjući se unazad. »Zašto bi inače rekao – mogao bi biti i vrtni centar i svašta bi moglo biti…«

»Ne znam », sada je moj muž sumnjičav. »Ali nešto mi ne idu zajedno svo to cvijeće i šaka u glavu«.

Prolazimo naprijed. Razmišljam kako nemamo nikakvo pravo zagledati se, preko potoka, u nečije živote. Pa i ne bi, da nije bilo te čudesne kućice u cvijeću.

 

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *