Meze – bogatstvo i tradicija koje nestaju

»Nešto ćemo zameziti« oduvijek je značio – ostanite još samo malo, tako nam je prijatno danas zajedno. Poziv, svratite pa ćemo nešto meziti, znači da želimo prijateljevati, družiti se, uz sjedenje oko malog stolića u dnevnom boravku ili mnogo rijeđe, oko, na brzinu serviranog velikog stola za blagovanje. Katkad je to bio običan poziv »svratite na kavu«, pa bi se onda poslužila i meza – naresci šunke, pršuta,sira, hladnog pečenja uz obavezne pite i kolače. Kada se kod nas služilo meze onda je to bilo kao da je jelo u drugom planu, kao da je tu tek da nam ispuni vrijeme dok ugodno pričamo i gdje meza stvara podlogu kako bi se moglo nešto popiti.

Ljudi izvan mediteranskog kruga najčešće misle kako je meza samo vrsta zalogaja – appetizera (sve popularniji izraz), nešto poput španjolskih tapasa ili francuskih hors’deuvre. Dakle, neka vrsta predjela, malih zalogaja koji se grickaju čekajući dok dođe »pravo jelo«. Mezu etimološki vezuju za turski jezik iako je ravnopravno zastupljena i u Grčkoj uz uobičajenu polemiku (poput one o turskoj ili grčkoj crnoj kavi) tko je od koga što pokupio. Neka objašnjenja idu za tim da naziv potiče od talijanskog »mezzana« ili međujela kojeg su pronijeli genoveški trgovci u 14. stoljeću putujući i trgujući sa Levantom opisujući jela koja su tamo nailazili. Jer, upravo Levant – zemlje Bliskog istoka predstavljaju vatromet boja, sjaja i bogatstva meze.

Pravo shvaćanje značenja meze doživjela sam za vrijeme svog prvog boravka u Grčkoj. Nakon početnog zadovoljstva što imamo još jednu zajedničku riječ sa ovim prekrasnim jezikom (na kojem nažalost nikako ništa da naučim) predamnom se postavljala zagonetka stalnog služenja hrane iz malog tanjura na trpezi prepunoj meze. »Imaju li Grci čestit tanjur na koji mogu složiti hranu«, ljutio se moj muž. Sjetih se onda takvih malih tanjurića kod nas, nekada položenih na salveti i koljenima, nekad na malim priručnim stolićima. Sjetih se i upornog, katkada dosadnog nuđenja, probajte još ovo, pa još ovo… Meza je u Grčkoj, Turskoj, Bliskom Istoku pa nekada i ponegdje kod nas, način druženja i hranjenja; mali tanjur znači polagano jedenje i uživanje u ponuđenim zalogajima. To nije dakle ono što nazivamo » hladni buffet« ili »švedski stol« koji se organizira u različitim prilikama, i koji postaju sve češći način čašćenja. Tamo se sve dešava »s nogu«: stalno vam nedostaje treća ruka za čašu (sada su izmislili i plastični držač za čašu pričvršćen uz tanjur) i gdje sa užasom ustanovljavate da su ljudi stavili na isti tanjur pršut, sir, ribu, file Stroganov i desert. Kod meze nema »da se žuri«, priča se, zalijeva, proba se jedno po jedno jelo i to traje… Zato se stvara privid da jelo nije primarno, jer i poziv nije ustvari na neki oblik svečane večere. Nema forme prvog, drugog i trećega slijeda, krunisanog desertom na kraju, ima samo manje, više ili čak na desetke vrsta jela i tanjura (zavisno od prilika, mogućnosti, zatim vremena , znanja i ljubavi koje kuhar – ica imaju na raspolaganju).

Kuhinja i način nuđenja, serviranja i konzumiranja hrane složeni su kulturni fenomen koji izvire iz povijesti, tradicije, klimatskih i geografskih utjecaja. Meza je običaj koji smo očito nasljedili od Otomanskog carstva – nije mi poznato da li su je Turci preuzeli od levantinskih zemalja ili je bilo obratno. Povijesnim tokovima izmiješale su se mnoge stvari i utjecaji, posebno danas kada živimo u doba globalnog sela. Ostaci nekadašnjih običaja »mezenja« bivaju tako sve više potisnuti našim udaljavanjem od tradicije, primanjem novih svjetskih moda i trendova ali i objektivnim situacijama sveopće zaposlenosti i nemilosrdne dnevne trke u svim domovima današnjice. Meza traži mnogo vremena kako pri pripremi bezbrojnih kulinarskih čudesa koje nudi ovaj način kuhanja tako i pri konzumiranju te hrane. Upravo zbog ovog potonjeg – načina jedenja, sjedenja i stoga iznad svega druženja, nema ama baš ništa zajedničko sa bogato postavljenim stolom, bez obzira da li ga nazvali »buffet« ili »švedski stol« gdje nigdje na vidiku nema mjesta za sjedenje, raskomođivanje i gubljenje vremena. Kod ovog kocepta sve je u funkciji forme i efikasnosti. Sve je tako bešćutno » s nogu«.

Ali, osim ovih opravdanja oko te »meze« i mezetluka ima još ponešto. Kada pošteno promislim, hrana se u mom priobalju nudila ili kod nekih porodica, što bi se reklo, ruralnog porijekla ili pak kod brojnih pridošlica iz ostalih krajeva naše bivše domovine. Uz veliku čast iznimkama! Otočani npr. , o čijoj škrtosti postoje brojni vicevi, nisu imali te običaje. Na Braču je uvijek kružila poznata pitalica za nezvanog gosta, koja je išla ovako : « Jesi ruca?« Ako je odgovor »jesan«, onda se nadovezuje »E da nisi ruca, da’ bi ti rucak«. U slučaju odgovora »ne, nisan ruca« onda bi se spremno odvratilo »E, da si ruca bi bi ti se da napit«… Nešto slično dešavalo se i sa »finim»građanskim porodicama koji su ionako rijetko primale nepozvane goste.

Kao da su stari običaji nuđenja gostiju hranom nestali ( »to je tako seljački«, »balkanski«, »danas nitko nije više gladan«) i mnogo je finije ponuditi popodnevno – predvečernje goste čajom i sa dva keksića iz kutije. U kulturnom svijetu goste se ionako ne nutka hranom izvan obroka i na neformalnim posjetama. Tamo vam uopće ništa ne ponude, osim opetovanog guranja čaše vode, jer to je također veoma »in«.

Ipak, često se dogodi da gosti ostanu iza osam sati ( » jer se, ustvari , krasno družimo«) i tada današnji, prezaposleni ljudi ipak iznose pršut iz vakum pakiranja, narežu malo sira, izvuku pokoji kiseli krastavčić ili maslinu. Pri tom se obično kaže – »pojest ćemo nešto, tek toliko«, ili »samo ćemo prezalogajiti«. Sve manje se čuje – zamezit ćemo! Nalazim da je napuštanje izraza »meze« znakovito – postoji želja za što većim odvajanjem od Balkana (u političkom, kulturnom ili društvenom smislu zbog svih znanih, razumljivih i manje znanih i posve nerazumljivih razloga) ali je možda posve logično jer se i izgubio pravi značaj kulinarskog i društvenog bogatstva koji je sa sobom nosio fenomen – meze.