O originalnosti naših recepata

Ne, sasvim sigurno, niti jedan od naših recepata nije originalan. Niti jedan od recepata nismo sami izmislili, od početka do kraja. Dobro, možda se desi da u nekim situacijama potrebe, inspiracije, ludosti ili ne znam već čega, iskombiniramo nešto i to nam se svidi. Ispadne dobro. Ali, ispod toga opet leži neko iskustvo, neko podsvjesno sjećanje na nešto što smo negdje vidjeli, jeli, čuli.

Recimo da se nešto slično dešava sa modom. Imala sam jednom jednu prijateljicu, koja je bila mnogo starija od mene i kojoj sam, jedno ljeto, rekla – u modi su crte, alla marinera. Podsmješljivo me je pogledala i odvratila :«Bolje da ti ne kažem koliko su puta u mom životu bile moderne crte, alla marinera«. Moda se stalno reciklira – mini suknje Mary Quant su možda bile novost 60- tih godina, zajedno sa kratkim hlačicama, pa je onda došao midi, pa se klasična Chanel dužina suknje do koljena uzdizala kao jedina prava, ženska linija, pa su ponovo došle i maksi i midi i mini… Ovoga ljeta djevojke ponovno pokazuju svoje lijepe noge u iznimno kratkim mini suknjama, napravljenima, kako su, u moje doba, stari govorili od »božemioprosti, maramica«. Kreatori, a samo ime govori da su nekada, barem na početku svoje karijere bili iznimno novi u svojem stvaranju, kasnije upotpunjuju, da ne kažemo, recikliraju svoje ideje, koje tako postaju stil, kojeg onda kopiraju ili im služi kao inspiracija, neki drugi kreatori ili pak, na tisuće ljudi po svijetu koji sve to imitiraju . Koliko je čijeg u tom moru ispremiješanih ideja, interpretacija i vlastitog dodavanja , to nitko ne može znati. Ustvari, koliko je to uopće bitno?

Naravno, da postoj veliki kuharski umjetnici koji su stvorili neka jela ili deserte. Od nekog je negdje moralo početi. Ali kako ustanoviti odakle su počeci prekrasnih etničkih jela širom svijeta koji predstavljaju veliko kulturno blago svakog naroda? Koliko su ti korjeni utjecali kod velikih kuhara na stvaranje nekog novog jela? Kada je u jednom luksuznom američkom hotelu lansirana Vichyssoise, čuvena juha od poriluka i krumpira, po kojoj su kasnije imenovane juhe od povrća pripremljene na takav način – nitko nije ni slutio da je Lois Diat samo upotpunio seljačku juhu iz svog Vichyja. Duboko u svakom od nas leže okusi rodnog doma, bakinih, tetinih, susjedovih jela i katkada je dovoljan samo djelić nekog mirisa koji pokrene lavinu uspomena i možda, u nekima od nas, prekrasnih inspiracija da nastavimo tamo gdje su doprla sjećanja.

Pripadam osobama sa slonovskom memorijom gastronomskih doživljaja. Točno se mogu sjetiti gdje me je nešto oduševilo, gdje su mi nešto poslužili. Pamtim cijele menije, naravno, one koje su i bile vrijedne sjećanja. Jedno od mojih najboljih jela (tako kažu moji prijatelji, uporno ga naručujući) su domaći zeleni rezanci u umaku od svinjskih nogica i pečenica. Nema osobe, čak i one, koje se užasavaju nogica, koja se nije udavila kada spremim ovo jelo. Odakle mi recept ? Pred nekih dvadesetak godina, u jednoj zabitnoj trattoriji u Abruzzu, poslužili su nam sljedeće jelo : na ogromnoj, čistoj, drvenoj dasci, koja je prekrivala stol za 6 osoba, poslužili su polentu (visine 2-3 cm) polivenu sa umakom od svinjskih nogica i pečenica. Sve je naravno bilo posuto dobrim ovčjim sirom. Dakle, nije bilo tanjura, već je svatko od nas, sa svog kraja, vilicom uzimao polentu i šug. (Priča ide dalje – u siromašnoj Italiji, na selu, jelo se upravo tako, s tim da je bila samo jedna kobasica i to na sredini daske, polivene polentom. Tko prvi stigne…) Umak sam rekonstruirala – pojma nemam koliko se približio tom prekrasnom gastronomskom doživjaju.( Možda je čak i bolji, tko zna). Da li je to moj recept? Nije, a opet jest. Ili, kako vam drago.

Gledajući i diveći se mladim kuharima koji su sebi postavili zadatak da započnu od tradicionalnog recepta i jela i promijene samo nešto – donešeno ovim vjetrovima globalizacije gdje sve postaje dostupno, gdje se isprepleću mirisi i okusi sa mnogih strana, treba zaključiti – to je to! Čak i samo jedan mali pomak od općepoznatog recepta, poput tijesto od jedne torte, krema od druge, glazura od treće… To je to! Stvorili smo novo, naše jelo! Dosadnim, zavidnim, neinventivnim, netalentiranim osobama za inat. Dovoljno je samo spomenuti izvore tog našeg jela, osobu, knjigu ,pokrajinu. Uostalom, da nas desetoro dobije zadatak da pripremi jelo po jednom te istom receptu, ono bi bilo kod svakog drukčije. U tome i leži ljepota kuhanja i, kuhinjskog, prigovaranja.

 

 

2 odgovora na “O originalnosti naših recepata”

  1. Cesto pokusam da suprugu pripremim odredjeno jelo koja mu je u detinjstvu spremala majka. Neko na osnovu recepta koji je ostavila za svoje najdraze, a neko na osnovu secanja i price (suprug i njegova sestra) kako je neko jelo pripremala.

    Jos ni jednom nisam uspela da napravim jelo koje bi bilo isto kao svekrvino. Suprug kaze da uziva u mom jelu – ali nije kao mamino!
    Menjam postupak, sastojke i tako imamo vise verzija jednog jela.
    Vazno je da porodica uziva u ovakvim ruckovima.

  2. I dalje mislim kako u toj različitosti interpretacije, ruke, općeg znanja, namirnica ili tko zna već čega – leži ljepota i bravura svakog jela kojeg napravimo. Jednom će naša djeca govoriti – mada to stvarno nije važno – e, tako je kuhala moja mama! Iskreno mislim da je najvažnije što smo se okupili oko stola, svi zajedno, što pričamo i što tim druženjem stvaramo toplinu doma i osjećaj zajedništva. Jer, to je ono što će ostati kao glavni začin nekog jela kada jednom budu s uzdahom rekli – eh, tako je…
    Hvala Tanja na lijepom druženju

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *