Smisao posta, bez obzira o kojoj se religiji radi, jer sva ga religijska učenja i vjerovanja propovijedaju – od judaizma, preko krščanstva, islama, budizma, hinduizma leži u odricanju.
Tek ovlaš, ne da bih previše razmišljala, prihvatih ideju da pišem o receptima za posne dane. U stilu, zašto ne bi imali malo bolja jela kada već postimo i kako da se pripremimo za dane predstojećih velikih blagdana Božića i Nove Godine . U pravom stilu » use, nase i podase…« koji postaje sinonim današnje sveopće površnosti i iznad svega minimalnog razmišljanja o suštini stvari. Drugim rječima, dala sam vlastiti doprinos obolu ovog sveprihvaćenijeg životnog gesla. Sreća je da sam neke stvari morala zapisati, barem malčice promisliti, tako da sam sebi i ostalima dužna ovakav uvod vlastitog pokajanja i iznad svega isprike svima onima koji žive post. Ako pak postoji neka mogućnost opravdanja za ideju »kako obogatiti recepte posta« onda ona leži u svakodnevnom, višegodišnjem rutinskom prihvaćanju tradicije i običaja bez promišljanja ili traženja njihovog značenja.
Smisao posta, bez obzira o kojoj se religiji radi, jer sva ga religijska učenja i vjerovanja propovijedaju – od judaizma, preko krščanstva, islama, budizma, hinduizma leži u odricanju. Hrana je bazična potreba, nagon i želja čovjeka. Odatle brojna i višestruka značenja čina odbacivanja i suprostavljanja toj osnovnoj ljudskoj potrebi – od religijskih i duhovnih gdje kontrola tjelesnih potreba i želja pomaže približavanju Bogu ili apsolutu, preko očajničkog i prečesto bespomoćnog protesta sagledanog u štrajku glađu do terapeutskog izglađivanja potkrepljenog shvaćanjima o potrebi čišćenja organizma ili čak izlječenja od pojedinih bolesti. Premda se način prakticiranja posta razlikuje među religijama i vjerovanjima ono što im je zajedničko jest konzumiranje hrane u smjernim količinama i uz molitvu. Kao da se može pronaći fundamentalna misao, zajednička svim religijama i kulturama svijeta – čovjeku je osim materijalnog (a hrana je sinonim naše veze sa materijalnim) potrebna i duhovna sfera koja se postiže formom odricanja i kontrole bazičnih instikata.
Posebno je dojmljiva misao jednog znanog talijanskog teologa E.Bianchi koji razmišljanja pod nazivom »Da li post ima još ikakav smisao ?« izriče kao – »post nije odricanje već odgajanje želja«. Mi se danas ne znamo i ne želimo odricati ničega. Čak ni onih potpuno nepotrebnih stvari, za koje tvrdimo da su glupe… Učimo li djecu da se moraju naučiti odreći nečega ili ih pretrpavamo igračkama i stvarima koje će ionako ubrzo postati nezanimljive i koje će za pet minuta baciti sa strane? Grcamo u dugovima, izjedamo se zbog nemoći što nećemo biti u stanju za Božić i Novu Godinu pokupovati svu gomilu šarenih laži koju nam nude hramovi potrošačkih hodočašća. Gledam svoju porodicu koja se svake godine slika okupljena oko ukrašenog prepunog prazničkog stola : svi radosni, nasmijani, lijepo obučeni …Jedino što kvari tu idiličnu sliku je moja ispijena faca koja Božić dočeka zadnjim snagama, izgubljena u dimovima i mirisima pećnica, lonaca i prljavih tanjura. Zar baš svake godine moram toliko pretjerati i tko kaže da ta fotografija za uspomenu ne bi bila idilična sa pokojim tanjurom manje ali zato sa više mira i duhovnosti u meni i svima nama?
Moja anarhistička majka, čije je skromno obrazovanje tako odudaralo od njene snažne pobune protiv bilo kakvih institucionalnih ili ideoloških okvira, prepuna vječitog preispitivanja stvari, nije prakticirala post i nemrs u našoj kući. Govorila je da nećemo biti ništa bolji ako jedemo manje dva dana u godini koliko je, naime, nakon II Vatikanskog koncila , ostalo od zapovjedanog posta u katoličkoj crkvi. Međutim, kao i većina ljudi, poštovala je tradiciju – na Badnjak se uvijek jeo bakalar, nikada meso. Nama u Dalmaciji bile su nezamisljive božićne večere sa pečenim puricama ili odojcima sa kojima se na svim znanim slikama , posvuda na svijetu, dočekivao Božić. Badnjak je bio zapravo nemrs – malo bakalara, obavezna frigana riba i pokoja fritula.
Ta tradicija bila je – a kod mnogih ostala čak i danas – toliko jaka i ukorjenjena da joj nisu mogli nauditi ni najcrnji deklarirani nevjernici. Badnjak je i kod vjernika i kod nevjernika bio posvuda isti – mnogi su postili i nakon II koncila teško prihvaćajući novosti koje su narušavale njihove običaje. Oni, tzv. nevjernici, sa članovima Partije u porodici također su na Badnjak jeli bakalar i fritule koji su upravo zbog tradicije bili simbol katoličkog praktikanstva. Za sljedeći partijski sastanak i redovite kritike imali su uvijek spreman odgovor– a šta se može, mater i otac su tako navikli. I to je bila svetinja!
Znamo da je naše vrijeme karakterizirano pretjeranošću i obiljem svega, pa tako i hrane. Ako smo već lišeni želje da preispitujemo smisao posta u duboko religijskom smislu, ostaje barem potreba da promislimo ljudski aspekt odricanja. Post zaista može biti način da nađemo mjeru u mnogim stvarima. Može nas potaknuti i na poneki čin dobrote koji nije nužno veliko milosrđe svjetskih razmjera. Poklonjeni tanjur kolača onima u susjedstvu koji nisu u stanju sami to napraviti; novčić, koji neka sliči na dar, sa riječima »ovo je za Božić« barem nekom od onih , najčešće ostarjelih ali zato i dalje i ponosnog izraza lica – koji stoje ili sjede na zidićima pored tržnica. Sa tek napola ispruženom rukom, poput one lijepe i pretužne starice, sa tipičnim pletenicama starih Splićanki, koja mi je ostala u neizbrisivom sjećanju… “A, gospođo moja, šta sam ovo dočekala…” Poziv nekoj usamljenoj tetki ili zaboravljenom stricu da nam se pridruži na porodičnom ručku. Mislim, ne, veoma sam sigurna, da bi nas njihovo zahvalno lice učinilo mnogo sretnijim od posjedovanja svih onih nepotrebnih stvari za kojima tako jadno žudimo.
Tako lijepo napisano. Draga gospođo Damira, pratim vas već jedno duže vrijeme. I svaki put kad pročitam vaše riječi, bilo da se radi o samom receptu (koji nikad nije samo recept) ili nekom članku osijećam se obogaćena znanjem ili lijepim osijećajem koje pobudite u meni.
Hvala vam na tome.