Radič – mnogo više od salate

Priča o zimskom cvijetu radiča te salati koja postaje jedno od najvećih izazova zimskog povrća u novijoj kulinarici

Divlja cikorija Cichorium intybus, neuglednih tamnozelenih listova ali prepoznatljiva po lijepim modrim cvjetovima raste po vlažnim uglovima livada, uz rubove potoka i kanala, pored seoskih cesta u tamnijim udolinama. Baš kao i divlja rukola, koju je lako prepoznati jer ima istu formu listova kao i ona vrtna ali je zato neuporedivo jačeg i bogatijeg okusa. Moram, vrlo nerado, priznati da su mi na ove vrste divljeg bilja ukazali, istina pred puno godina, Talijani. Šetajući jedno ljeto po Braču, nakon obilne kiše, oduševljeno su počeli brati cikoriju i divlju rukolu. Do tada nisam imala pojma da i u nas rastu te biljke. Eureka! moglo bi se reći. Ali, zanimljivo je da te biljke i dalje mnogi ne poznaju, ne samo u Dalmaciji već i u drugim krajevima u kojima sam bivala. Slovenci i Zagorci ( čast iznimkama) pojma nemaju da na njihovim livadama raste i divlji radič i divlja rukola. Kada sam koncem osamdesetih godina prvi put došla u Sloveniju, ili za vrijeme mojih studija u Zagrebu, nitko od mojih poznanika nije poznavao ni pitomu rukolu , tu dalmatinsku , gorkastu travu. Kakva salata, pih!

Iz ovih skromnih trava, stoljetnim uzgojem i križanjem, nastaju danas najbolje salate – prvenstveno brojne vrste radiča od kojih su najpoznatije ljubičasto- crvene cikorije koje potječu iz polja oko ušća rijeke Po, pokrajine Veneto. U nas uglavnom nepoznate i nedovoljno cijenjene – postoji naime gorki rani radič, ljubičasto – zelene boje, dosta tvrdih listova i veoma gorak. Kupuju ga samo posebni ljubitelji , miješaju ga sa prženom pancetom i toplim kuhanim krumpirom, dodavajućo česan češnjaka. Dobija se vrlo ukusna salata, za neke čak izvanredni samostalni obrok (recimo, da se na kraju za obogaćivanje dodaje i pokoje tvrdo kuhano jaje).

Trevižanski radič je nešto sasvim drukčije i stoga je zanimljiv put od gorkaste, tvrde, obične trave do hrskave, sočne, slatko- gorke plemenite salate. Latuga veneta bila je znana još iz rimskog doba jer se spominje u tekstovima Plinija St. koji u svojoj Naturalis Historia hvali ukus »svjetlozelene salate prošarane crvenim venama« . Počeci posebne kultivacije u području Trevisa i Castelfranca počinju još u 16. stoljeću, sa načinom očuvanja salata u hladnim zimskim danima. Da bi ih što duže sačuvali svježima, seljaci su ih držali u štalama, pokrivene slamom , pjeskom ili čak u bačvama. Tako su rođene prve primitivne metode izbjeljivanja radiča, koje se u 18.st još više usavršavaju u okolici Brussellesa i Pariza, odakle se razvija kultivacija čuvenih radiča i endivija poput witloofa i »herbe de capucines«.

Odatle vjerovatno utjecaj na stvaranje i uzgoj svjetski znanog trevižanskog radiča. Belgijski agronom Van der Borre koji dolazi kao hortikulturist 1850. na područje Trevisa ujedinjuje tradicionalnu proizvodnju sa flamanskim načinim izbjeljivanja i maturacije. Uzgajanje »radičevog cvijeta« ili kasnog radiča izgleda danas približno ovako :

Radič se sije ljeti i već u jesen daje svoje prve plodove, svima nama znane glavice rastresenih, dugačkih, tamnozelenih listova sa ljubičastim venama, prilično gorkog okusa. Taj radič se ostavlja na poljima sve do jesenjih magli i prvih mrazova, od kojih se listovi štite, polako se skupljajući. Tek tada, a prije nego zemlja smrzne, izvlače se glavice sa dugačkim korjenom, brižljivo vezuju zajedno u manje snopove i sa korjenima uranjaju u muljevitu vodu lokalne rijeke Sile, te njenih brojnih potočića. U hladnoj vodi (od 10-12 stupnjeva) snopovi radiča ostaju 20-25 dana kada se dešava pravo čudo – rađaju se nove klice, nastaje nova vegetacija dugačkih listova širokog bijelog korjena i ljubičastih krajeva – zimski cvet trevižanskog radiča.

Tako je od nekadašnje hrane siromašnih seljaka Veneta, nastala svjetski poznata delicija. Nažalost, taj kasni trevižanski radič rijetko se nađe u Hrvatskoj – dostupan je međutim tzv rani, duguljasti, »štrucasti« radič koji se može koristiti za pripremu jela. Slovenski uzgajivači uspijevaju dobiti vrlo kvalitetan trevižanski radič sličnim metodama uzgoja u stajama i podrumima. Drugim riječima, možemo očekivati da bi se netko odvažio na njegovu proizvodnju i kod nas, što bi neobično obogatilo našu, inače siromašnu, ponudu zimskih salata. U Sloveniji je vrlo znana stara sorta svjetlo zelenog radiča »štrucara« (pain de sucre), neobično profinjenog, hrskavog, lagano gorkastog okusa.

 

Radiči – nebrojeno recepata zimske trpeze

Nova iskustva u kulinarstvu u posljednjih dvadesetak godina sve više promoviraju upotrebu salata – posebno radiča i endivija kod kuhanih jela. Naime, moguće je na vrlo kvalitetan način obogatiti naše zimske trpeze ostalim povrćem osim špinata, zelja i cvjetače. Radič vjerovatno pruža najviše mogućnosti, premda ga neki ljudi ne vole zbog gorkastih okusa. Uz nužnu napomenu da  se kultivacijama radiča  taj pretjerani gorkasti ukus pretvara u tek  neznatni., vrlo prijatni gorkasti okus.  Ostali radiči, gotovo svi redom  s ušča rijeke Po, posebnom kultivacijom dovedeni do savršenstva, predstavljujući najbolje zimske salate, danas su sve dostupniji i kod nas, mada ih se malo uzgaja. To su radič calstelfranco (šareni, svjetlo zeleno – ljubičasti), veroneški i tzv. ruža Chiogge,  zatim glavati, ljubičasti, ujedno i najčešći kod nas.

Premda smo otvorili veliko gastronomsko poglavlje sa stotinama recepta, nabrojimo samo one najčešće i najkorištenije :

– radič kao začin umaka – najkorišteniji kod umaka za tjesteninu te punjenja tjestenina – raviola, lazanja, palačinki (crepes) ili kod brojnih rižota, bilo da se pojavljuje kao jedini sastojak umaka ili pored drugih namirnica – graha, sireva, kobasica, pršuta … To je njegovo carstvo – najpoznatiji je sigurno u brojnim vrstama rižota. Jednom sam na Sagri radiča (tipične gastronomske večere u Italiji vezane uz slavlje i promociju nekog lokalnog proizvoda) u Trevisu probala 20 vrsta rižota od radiča!

• pečeni radič : na žar tavi pecite na srednje jakoj vatri prepolovljene glavice kasnog radiča. Začinite ih maslinovim uljem, soli, paprom i pokojom kapljicom aceta balsamica
• prženi radič : narežite radič na lijepe komade i pržite u dubokom ulju u pivskom tijestu ili japanskoj tempuri. Savršen je !

Ostaje naravno radič u salatama . Ovdje bi nas nabrajanje svih mogućnosti i recepata odvelo u pravu avanturu. Ponavljam stoga kako se radi o salati neviđenih mogućnosti kulinarske upotrebe. Da li je tako, upitajte se – podsjetite se na to što vam nude u restoranima ili što služimo na našim stolovima…

pite-pituljice-sa-trevizanskim-radicem/

Rižot sa radičem i gorgonzolom

Lasagna sa trevižanskim radičem