Lasagna bolognese – za početnike

Lasagna bolognese –  za početnike/ povratak u Bolognu i tradiciju

Lasagne  poznaje  cijeli svijet – postale su , kao i pizza, globalno svjetsko jelo. Mnogima je, ne samo u Italiji, to omiljeno jelo nedjeljnih ili prazničkih ručkova. Sa njima je naime toliko posla, da se rade uglavnom za neke »bolje prigode« odnosno, kada se ima vremena.   Gotovo je nemoguće opisati varijante ovog jela – ne sve, jer to je poput traženja igle u plastu sijena, već čak i one najosnovnije ili najčešće. To posebno vrijedi za brojne ne-talijanske recepte,  jer svaki su kontinent  i regija širom svijeta dodali nešto svoje, oduzeli od osnova i zapravo dobili jedan spektar složenaca koje najčešće posve pogrešno nazivaju lazanjama.

 Mislim da nije problem u interpretacijama nekog jela – svatko može prepraviti recepte po svom ukusu i vlastitim gastronomskim standardima. Ono što može zasmetati kod takvih poduhvata jest  promjena bitnih djelova recepta koji utječu na kulinarske odlike nekog jela. Stoga nije nikakvo čudo da se u Talijanskoj kuharskoj akademiji pojavila ideje o zaštiti izvornog recepta, postavljena kao  potreba očuvanja tradicionalnih gastronomskih vrijednosti ili svega onoga zbog čega je neki recept, u ovom slučaju  lasagna, postao omiljeni nedjeljni ručak porodicama iz mnogih krajeva svijeta. Drugi rječima, upravo je klasični, izvorni način pripremanja lasagna doprinijeo svjetskoj popularnosti ovog jela.

Lasagna (premda je kod nas češće u upotrebi množina – lasagne, tako da ću je u tom obliku i tretirati) rođene su kao kombinacija zapečene pašte i mljevenog mesa, koji se u njihovoj domovini naziva  ragu. Zamjena ragua sa nekim drugim sastojcima, osobito povrćem, novijeg je datuma  i dijelom je rezultat traženja novih ideja  a dijelom i želje da se dijetetski olakša originalni recept, koji je veoma kaloričan.

 Međutim, osnovne komponente tradicionalnih bolonjskih lasagna su : dobra pašta (listovi),  bešamel umak , mesni ragu i parmezan.

Pašta

Pravo je pitanje koju paštu koriste Talijani, odnosno oni koji vole, poznaju  i poštuju dobro napravljene lasagne ? U Bologni i Emilia Romagni to pitanje postaje izlišno jer se koriste  domaći listovi pašte – starije domaćice, bake ili ambiciozniji mladi kuhari prave domaću paštu, majstorice je izvlače same ali brže je i ništa joj ne manjka, ako se razvlači putem stroja. Ako sami ne rade tijesto, najčešće kupuju : a) svježe listove u malim specijaliziranim trgovinama domaće pašte (koje postoje u mnogim  gradovima i djelovima Italije, osobito Emilia Romagne) ili  b) vakum pakirane poluindustrijske svježe listove pašte ( ima više proizvođača i mogu se dobiti i kod nas u dobro opskrbljenim trgovinama).

Na zadnje mjesto dolaze oni suhi listovi, na čijim kutijama piše da se ne kuhaju. Istinski dobar savjet jest – kuhajte ih, dva po dva (da vam se ne zalijepe), pustite da kuhaju kakvu minutu  vadite ih u zdjelu hladne vode i odatle rukama slažite na čistu kuhinjsku krpu.

Suhi listovi, na čijim kutijama piše »da ih ne treba kuhati« stoje u pečenim lasagnama još uvijek živo, nisu kuhani kako se to kaže »al dente«, već sirovo i umjetno. Pri prerezu lasagna izgledaju kao da su tu da bi odvajale slojeve ragua, a ne da poput pravog kuhanog tijesta preuzmu sve ukuse i konzistentnosti mesnog umaka. Upravo zbog toga, da bi ispale jestive, treba ih dobro namazati bešamelom i umakom glavnog punjenja (ragua ili povrća), nakon čega lasagne ispadnu poput cigle (u svakom smislu).

Ako želite napraviti domaće listove – odlučite se na klasičan recept :  Za 6 ljudi bit će dovoljno 400 g brašna i 4 jaja.

Dakle, na 100 g brašna ide 1 jaje. Umijesite tijesto – malo je tvrdo u početku, ali zahtjeva energično mijesenje držeći paštu lijevom rukom na mjestu i rastežući je od sebe. Mijesite nekoliko minuta dok tijesto ne postane fino,ujednačeno. Zamotajte u prozirnu foliju i pustite ga da odmara barem pola sata. Nakon toga bit će omekšano i fino će se valjati ručno ili pomoću mašine za valjanje.

Bešamel umak

Drugi bitni sastojak lasagna je bešamel umak. I on, siroče, biva iskrivljen do očaja – kupovni (jedna ljepljiva bijela masa puna konzervansa),  ili onaj iz vlastite kuhinje kojem se dodaje margarin, vrhnje, voda (?), ulje (maslinovo, kao bolje zvuči). Radi se o vrlo običnom umaku, svjetlo zaprženog brašna , zakuhanog u mlijeku, čiji ukus je gotovo nikakav ako se ne napravi kako to nalažu izvorni recepti. Dobar bešamel bitno utječe na okus lasagna, brzo je napravljen (desetak minuta) te ako koristimo obavezne sastojke (maslac i mlijeko) dobit ćemo toliku razliku u kvaliteti da ne vidim razloga zašto ga sami ne bi radili.

 Školski recept bešamela za lasagne (jer tu je potrebna jedna vrsta gustoće za razliku od nekih drugih jela) iz Bologne jest sljedeći :

70 g masla

60 g mekog brašna  

1 l mlijeka

sol, svježe mljeven papar i muškatni oraščić

  Bešamel se radi tako da se rastopi maslac i na njemu započne pržiti brašno. Ono mora ostati bijelo (dakle to je tzv. svjetli zapržak) i čim brašno zapjeni odmah se dodaje hladno mlijeko.

Odmakne se na trenutak sa vatre, pjenjačom dobro izmiješa, vrati na vatru i nastavi kuhati na vrlo laganoj vatri 10 tak minuta, uz gotovo neprestano miješanje.

Pred kraj se posoli, popapri i namiriše sa muškatnim oraščićem . Duže kuhanje (dakle, nikakvih 3-5 minuta) uz obilatije nariban oraščić učine bešamel baršunastim i mirisnim da bi ga se moglo jesti već takvog.

Vrlo je česta i varijanta 80 g brašna i 80 g maslaca, na 1 l mlijeka. Ovakav bešamel se brže ugusti. Meni je draži gore navedeni recept, jer dozvoljava malo duže kuhanje, pri čemu se dobija na kvaliteti umaka.

U mnogim receptima srest ćete uputu zalijavanja brašna sa toplim mlijekom. Meni je bolja hladna varijanta, jer se ne stvaraju grudvice a i kuhanje se malo produži.

Da li treba spomenuti da se kod nas često sreće – čak i preporučuje – umjesto bešamela kiselo vrhnje? Vratimo se, ipak, na početak i na bolonjsku tradiciju.

Parmezan

Mislim da postoje velike zablude glede parmezana. To jest skup sir ali je istovremeno i veoma izdašan sir! Trokut sira u vakum pakovanju od 150 -250 g traje neuporedivo duže od tobožnjih,  na prvi izgled, ekonomičnijih kesica ribanog sira. Razlika u ukusu između svježe naribanog parmezana i njegove sljepljene, užegle zamjene u vrećici, je ogromna. Parmezan (ali i svi ostali sirevi –ribanci, npr. ovčji sir) uvijek  se koriste svježe mljeveni, neposredno pred upotrebu, a osobito su praktični (još izdašnije izađe) novi ribeži, koje nazivaju »laserskim«. Izumili su ih Amerikanci, izgledaju poput turpije i nalaze se već u mnogim trgovinama i kod nas. Za lasagne je sasvim dobar i Grana padano (slabija varijanta parmezana). Parmezan daje svoj okus lasagnama i ne treba sa njim miješati masne topljive sireve , pogotovo ne u klasične lasagne sa raguem. Istina, ponekad se naleti na takve kombinacije kod lasagna sa povrćem, jer se javlja potreba da se obogati bešamel. Mislim da tada treba pribjeći već oprobanoj  praksi mješanja parmezana i pecorina, ovčjih sireva (odličan je i dobar, zreli kačkavalj) ili pak slijediti dobro provjerene recepte.

Slaganje lazanje

Najobičniji način je sljedeći – u vatrostalnu zdjelu stavi se na dno malo umaka (tek toliko da se prvi list ne zalijepi). U posoljenu ključalu vodu stavljaju se 2-3 lista, pušta ih se kuhati nekoliko minuta, nakon čega se šupljom kutljačom vade u zdjelu hladne vode., odakle ih se rukama polaže na čistu krpu.

Slažu se na, jedva s umakom pokriveno dno, namažu se slojem bešamela po cijeloj površini, na to se prosipa ragu (nije nužno pretjerivati, radije ga razmažite po bešamelu). Na to se bogato prosipa parmezanom, opet po cijeloj površini.

Sljedeći list itd. Uobičajena su 3-4 sloja. Posljednji list maže se slojem bešamela (netko stavlja i malo ragua, zbog boje) , ponovo se posipa parmezanom i ponekim listićem masla.

Dobre lazanje su drhtave, natopljene umacima – ne stoje poput cigle ili sa jasno definiranim slojevima poput pite mađarice, savršeno rezane. Iz njih se umak uvijek malo prelijeva – pašta mora biti  u savršenoj harmoniji sa umakom i ostalim ukusima. Problem »krivotvorenih« lazanja leži u tome što  uglavnom ispadnu relativno dobro jelo. Razlika između onih »pravih« i »krivih« je međutim  velika – pogotovo što kod ovih drugih se često prakticira  obogaćivanje  dodatnim sirevima (najčešće i lošim), gljivama, salamama, jajima u bešamelu i ostalim idejama kuhanja »nema što nema«. To je onda zaista nagrđivanje tradicionalnog recepta koji je u suštini dovoljno bogat  i koliko god to nevjerovatno zvučalo – zapravo jednostavan.

Zelene lazanje – gdje je pašta napravljena uz dodatak špinata (400g brašna, 200g skuhanog, dobro ocijeđenog i isjeckanog špinata i 4 jaja), također su simbol bolonjskih lazanja. Teško je reći koje su bolje – zelene možda imaju tu dodatnu estetsku prednost.

Naravno,  mnogo je posla oko  pravih lasagna. Nažalost, nema prečica i varanja, kako i kod svakog, istinski dobro pripremljenog jela.