Kod nas nikada nije bio White Christmas – bila je južina, možda je nekada zapuhala bura, ali uvijek su na velikim jelkama po rivama i pjacama, lelujali ili se zaplitali ukrasi od stiropora, izrezani u obliku snježnih pahuljica. Na izračunatoj visini od poda, kako ih djeca ne bi skidala.
Kale su na Badnjak vonjale na bakalar. Tada su bakalari bili male, suhe daščice koje su se namakale danima, šireći oko sebe, opet, onaj svoj prepoznatljivi vonj. „Ne valja bakalaru previše minjat vodu!“ davali su uputstva muške glave porodica , jer oni su uglavnom petljali oko tučenja, namakanje, kuhanja i čišćenja bakalara.
Jer, na Badnjak svaka je kuća kuhala bakalar. Pržila se i riba, iz opet, vrlo starih običaja, da na Badnjak nešto mora biti “frigano“. Pored špahera na drva – jer većina starih kužina bila je tako koncipirana i jedina toplina u kući dolazila je od tih , nevjerojatno toplih i prijatnih peći – zašuškane u dekicu, dizale su se fritule: polako, prethodno dobro istučenog tijesta (opet su snažne muške ruke bile neophodne), napunjene suhim grožđicama (“suvicama“), zalivene čašicom lozove rakije, a noviji recepti uvodili su i ribanu jabuku. Neke kuhinje mirisale su na “pešurate“, ili kako u Diki piše “gospodske fritule“, a radile su se od pasiranog krumpira, kao za njoke – ostajale su mekane čak i sutradan i, možda, su ipak bile gospodski bolje od običnih, dizanih fritula.
Mi kao djeca motali smo se po susjedstvu i od kuće do kuće, probavali fritule, ne obazirući se na ono “ ne jedite vruće, zabolit će vas želudac“. I, imali su pravo , uvijek nam je bilo muka od vrućih fritula. Bakalar ionako nismo jeli, jer, smetao je vonj dok se namakao i kuhao i uzalud su nas nagovarali da ga probamo, jer “skuhan, uopće ne smrdi i prava je delikatesa “. Lešo zelje, bila je još manje privlačna varijanta i ponekad su spas predstavljale frigane gire ili najbolje: kolutići slasnih friganih lignji, kojih je uvijek bilo premalo, pa bi se čuo komentar majke kako su “sramotne“. Nemaš šta ponudit!
Dosta je vremena prošlo dok smo ustanovili da su stari uvijek u pravu, da i te neprivlačne stvari mogu biti delicija – ali , onda se ionako sve promijenilo.
Crkva je ukinula zapovjedni post i nemrs, snježne pahuljice od stiropora polako su postajale raznobojne žaruljice i, dok si rekao, jedan mali dio života , oko nas su zablistali očaravajući ukrasi, zatreptale su girlande preko ulica, naše jelke postajale su sve veće i sve bogatije , pa se i tu zaboravilo na loptice od pamuka, koje su glumile “white Christmas“, one slatke šećerne bombone u obojenim papirićima sa resicama i izrezane trakice sjajnog papira; usvajali smo svako malo modne trendove ukrašavanja jelki : pa šarene, pa samo u jednoj boji, pa samo drvene, pa bečko – engleski look (sa dodirom plastike made in China))… Silent nacht počinju svirati već u studenom i sve robne kuće oblače svoje štandove u zlatno, crveno i zeleno… Premda smo odavna napunili kartonske kutije zanosnim lopticama i ukrasima, svejedno, obilazimo to šarenilo, kupujemo nametnute radosti. Kupujemo darove, pametne, korisne i one posve nepotrebne, tipa “nešto za kuću“. Uveli su se zeleni vijenci sa svijećama koje se svake nedjelje pale, kao prva vijest na TV dnevnicima, adventni sajmovi svega i svačega, koji privlače autobuse sa turistima, gdje se uz dim prženih kobasica, hamburgera i užeglog ulja, uz blagi miris slabog kuhanog vina kojeg ne spašavaju ni cimet ni karanfilići, ispod grijaćih lampi, provode večeri dugog i hladnog prosinca. Na društvenim mrežama počinje trka u objavljivanju sitnih božićnih kolačića – tko će napraviti što više vrsta kiflica, poljubaca, medenjaka, išlera, vanilica i tko bi ih uopće nabrojio. Fritule? Iako se prže na uglovima ulica, stavljaju u plastične čašice, posipaju štaubom ili groznom tekućom čokoladom ( i nitko ne govori “nemojte ih jesti vruće”), srećom se u dalmatinskim porodicama još uvijek poštuju. Kao da u tim smećkastim, zlatastim kuglicama stoji svo naše djetinjstvo – ne zamaramo se, ili nam uopće nisu važna pitanja da li će današnja djeca pamtiti na isti način te kuglice siromašnog puka, koje nesumnjivo bivaju odgurnute sa strane, savršenim kolačićima i pecivom novih ambicioznih majki, domaćica koje će uživati (apsolutno zasluženo) u priznavanju njihovog truda i umijeća s onim smajlićima, lajkićima i njam-njam komentarima.
Umjesto posnog, siromašnog Badnjaka, Ponoćka se dočekuje uz bogate trpeze. Međutim, slasna pečenja poput guske, patke, purice, uz mirisne juhe, nisu se na priobalju udomaćila . Kao da se nikada nije napustila ideja nemrsnog Badnjaka : pripremaju se riba i plodovi mora, s tim da je bakalar i dalje najmilija delikatesa (ili bi to bila, kada bi mu cijena bila dostupnija). Riba se počne kupovati i smrzavati već početkom prosinca – kada naiđu dobri ulovi uz dobre cijene. Za onaj zadnji dan, kada, već ujutro, gradovi mirišu bakalarom iz svih portuna, kaleta i restorana, svrati se, ipak, na ribarnicu, za tavu, dvije, neke pržene ribe. Jer, to mora biti friško.
Ima puno čarolije u božićnoj atmosferi, ma koliko svake godine, kada sve to mine i kada se zbog pretjeranosti u svemu i svačemu, kod većine javi neki osjećaj krivice. To se najčešće sretne u izrekama – sve se previše komercijaliziralo, treba podržati proteste preranog ukrašavanja, trošenja, darivanja… Kuhanja i pečenja do iznemoglosti kako bi sebi i drugima pri čarali, valjda, idilične ambijente bogatih, sretnih porodica, okupljenih oko raskošnog stola sa crvenim stolnjakom, najboljim porculanom, uz likove iz reklama koji na glavama i džemperima nose kretenaste rogove jelena i sobova. Uz već odavno istrošenog, zbog neumornog ponavljanja, nekad lijepog “White Christmas“ Binga Crosbya. To su dani kada nitko ne želi prikazati stvarnost siromaštva, porodice koja je možda rastrgana problemima, djece koja su, gotovo prisiljena ostati za stolom… zaboravljaju se svađe, razmirice, ne razgovara se toliko o jadu politike i ratova. Smrti. Tisućama emigranata koji se tih dana smrzavaju, u kartonskim kutijama, u nekim neprijateljskim, zimskim ambijentima i njihove djece pretužnih očiju, poput one djevojčice sa šibicama, nad kojom smo u djetinjstvu plakali.
Od nas zavisi koliko ćemo ljudskosti, dobrote, ljepote duše uvući u prave čari Božića. Nije grijeh odmaknuti se od ružnih, bolnih, stvarnih događanja, barem tih nekoliko dana propovijedanog zadovoljstva i sreće. Grijeh je ne osjećati se krivima zbog klinaca koji lutaju noću gradom obučeni u crno, tražeći žrtve nad kojima će metalnim štakama iskaliti zlo koje nose u duši. Grijesi su, priznali ih kao ispovjedne “mea culpa” ili ne, najveći upravo u zaboravu, negiranju prava na dobrotu i pomoć onima kojima je potrebna. Tako bi dali pravi, iskonski sadržaj najljepšem prazniku u godini, i milioni božićnih svjećica i zvjezdica zasjali bi nekim drugim, ljepšim i toplijim sjajem.
jaslice – najomiljenije u Kužini s pogledom