Pašta sa buzarom od školjki i kozica

 

 

Kada imate pred sobom krasne školjke – kućice i velike kozice, buzara se nameće kao najbolje jelo. Ljubitelji paštašute rado će navesti kako je to i jedan od najboljih umaka za začinjanje tankih špageta, linguina, bavetta ili rezanaca.

Varijanti buzare su brojne – sa rajčicama, sa manje i više rajčica ili bez njih. Međutim prečesto je taj, kulinarski vrlo jednostavan umak, ubijen prevelikim količinama crvenog luka, češnjaka, prezli ili rajčica, ili pak biva upropašten dugim kuhanjem.

Kozice ili škampi zahtjevaju vrlo malo kuhanja – kod najvećih škampi to je do desetak minuta, kod kozica naravno mnogo manje. Pristaša sam kuhinjskih ideja gdje se svi sastojci stapaju u jedinstveni ukus, gdje ništa ne prevladava, posebno ne kod ovako dragocjenih, glavnih protagonista jela – škampa ili kozica.

Vrijeme pripreme: 30 min

Za 4 osobe

Potrebni sastojci :

1 kg školjki – »kućica«

500 g kozica

2 -3 ljutike ili ½ glave luka srebrenca

3 – 4 režnja češnjaka

kitica peršina

3 -4 jž krušnih mrvica

2 dl bijelog vina

malo ljute papričice

½ dl maslinovog ulja

10-tak rajčica trešnjica ili datulja

1 list lovora, 2 režnja češnjaka i 2 grančice peršina – za školjke

300 g bavetta, linguina, tanjih rezanaca

Najprije dobro operite školjke – bez obzira o kojoj vrsti se radi. Potopite ih nekoliko minuta u vodi (naravno da su idealni uvjeti čisto more, ako vam to može biti, gdje se onda i drže barem sat- dva da se očiste od pijeska). No, budući da takvih uvjeta gotovo nema – operite ih u nekoliko voda. Stavite u posudu, ubacite lovor, češnjak u komadu i grančice peršina, poklopite i pustite da se na jakoj vatri otvore. Nakon toga uzmite cjedilo i procijedite školjke – tako ćete ih i najlakše očistiti. Bacite svaku neotvorenu školjku – ne pokušavajte ih otvarati nad cjedilom i sokom, jer najčešće imaju pijeska. Sve ostale odvojite od kućica, stavljajte njihovo meso u zdjelicu, kućice bacite. Sada morate filtrirati njihov umak jer još uvijek sadrži ostatke pijeska – na cjedilo stavite kuhinjski papir i procjedite na očišćene školjke. Nije dobro da ostanu bez umaka – stisnu se i osuše.

Kozicama (ili škampima) izrežite brkove i nožice. U široku tavu, debelog dna u kojoj ćete začiniti i paštu – ulijte maslinovo ulje i fino nasjeckanu ljutiku, uz dodatak malo ljute papričice. Pustite da ljutika samo malo obamre : složite kozice, jednu pored druge i popecite ih, blago okrećući samo da pocrvene. Malo ih posolite. Sada ih pospite isjeckanim peršinom, češnjakom i prezlama – nastavite peći, pažljivo miješajući kozice. Meni se čini da je najbolje da se mrvice, češnjak i peršin malo tostiraju zajedno sa rakovima – jako pazite da vam to sve ne zagori, jer radi se o 1 -2 minute prženja. Nakon toga zalijte sa bijelim vinom, protresite, da se sve dobro namjesti i pustite nekoliko trenutaka da alkohol ishlapi.

Probajte umak kojeg su pustile školjke – on nije toliko slan kao onaj od dagnji. (Ukoliko se desi da je preslan, korstite samo polovicu umaka i razrijedite ga vodom). Ubacite sada kompletan umak sa očišćenim školjkicama – dobili smo zapravo najbolji i najukusniji stok za dovršavanje bazičnog umaka. Neka sve prokuha novih 2-3 minute. Ugasite.

Skihajte paštu al dente, Dobro je procijedite i ubacite u tavu sa kozicama i školjkama. Sada dodajte i male rajčice izrezane na kriškice ili kockice – moraju ostati gotovo sirove. Upalite ploču ispod tave – neka sve malo prokuha, paštu polako potucite (energično promiješajte da pašta pusti gluten), dodajte još malo peršina zbog ukrasa i boje i obavezno začinite sa nekoliko curaka gustog, dobrog maslinovog ulja. Popaprite, po vrhu, svježe mljevenim paprom.

Jedite, naravno, odmah.

 

Rezanci u umaku od svinjskih nogica i kobasica

Rezanci, domaći, zeleni sa špinatom, u gustom, bogatom umaku od svježih svinjskih nogica i kobasica, posuti ovčjim sirom

Zamislite dugačak stol: na njemu čista daska po cijeloj dužini, na dasci sloj domaće, krupnije mljevene polente debeljine 2 -3 cm (one što se kuha 45 minuta i miriše na polentu), bogato posute ovčjim sirom i parmezanom i preko svega toga gusti umak u kojem razaznajete komade svježih kobasica, svinjskih nogica i , kako to uvijek biva u Italiji, puno rajčica. Svatko dobija svoju vilicu i započinje putanju bogatih okusa i užitaka prema središtvu svog dijela stola, odnosno polente. (Tako se je, naime, nekada služila polenta i, kažu, bila je samo jedna kobasica u sredini. Pa tko prvi dođe…)

Bio je to jedistven doživljaj za sve nas, prije puno godina, u nekoj tratoriji u nekom zabačenom selu pored Assisija.  Umbria i unutrašnji dio pokrajine Marche su teritorij izvanrednih umaka sa svinjetinom i brojnim vrstama kobasica. I polenti, i domaće pašte svih debljina i vrsta.  Ukratko, baš taj dio Italije, manje poznat od ostalih, pruža velike gastronomske doživljaje. Ja sam rekonstruirala recept slijedeći ukuse i zapažanja –  ovo jelo je na mojoj trpezi više od dvadeset godina. Pojma nemam kakav je bio originalni recept, ali moja rekonstrukcija nam se toliko svidjela da nisam nikada ništa mijenjala. Katkada samo dodajem grah (ako imam manje drugih sastojaka). Mijesim domaće zelene rezance (malo zelene boje i povrća dobro dođe). I za ovaj recept prijatelji se najavljuju –  zima je, hoćemo ovu paštu! Zatvaramo vrata, ako netko  naiđe, jer imamo toliko ljepljive ruke od nogica, da vrata jednostavno ne možemo otvarati.

Vrijeme pripreme: 2, 5 – 3 h

Za 8- 10 osoba

 Potrebni sastojci:

6 -8 kom debeljuškastih, svježih, svinjskih nogica

6 -8 kom svježih kobasica, pečenica, luganiga

2 kom crvenog luka

2-3 kom mrkve

kriška celera

1 kom pori luka

800g pelata

2 dl crnog vina

komad ljute papričice (po potrebi)

4-5 listova lovora

2-3 jž maslinovog ulja

2 jž vinskog octa

50g ovčjeg sira – ribanca

50 g parmezana

Pašta: 70 g po osobi

Ovo je zimsko i istovremeno rustikalno jelo koje zahtjeva nešto dužu pripremu.Svinjske nogice su u ovom umaku tako dobre – zbog prostora u ekspres loncu i posudi, računajte barem jednu po osobi (obzirom da su nogice prepolovljene, ispadne nekako dovoljno). Kupite lijepe, debeljuškaste, nogice i neka ih mesar prepolovi. Kod kuće ih očistite, pažljivo u svim udubinama i brazdama i zapalite ostatke dlačica. To se obično radi na kuhalu ili nekoj svijeći. Dobro ih operite, tijesno složite u ekspres lonac, dodajte 2 lista lovora, malo celera, soli i 2 žlice vinskog octa. Prekrijte vodom i kuhajte pod pritiskom cca 10 min. Ne smiju biti potpuno kuhane jer ćete nastaviti kuhanje u umaku. Ako nemate povjerenja u dužinu navedenog kuhanja jer on ovisi o veličini nogica, otvorite ekspres lonac malo ranije, provjerite i ako vam se čine previše tvrde nastavite kuhati još 5 minuta.

Pripremiti veliku, duboku i široku posudu. Isjeckajte crveni luk, pori luk, mrkve i celer na što manje komadiće. Stavite 2-3 jž maslinovog ulja i ubacite svo povrće, dodavši opet 2-3 lista lovora. Dok se sve to dinsta na laganoj vatri – ne pržimo, već lagano dinstamo da povrće obamre – isjecite kobasice na kolutove. Računam po jednu kobasicu po osobi. Kakve kobase ? Najbolje su one od svježeg mesa koje se nazivaju pečenicama ili luganigama. Mogu biti MALO ljute. Inače, dodajte komad ljute papričice.

Dodajite kobasice u povrće dok ih režete. Ponovno sve prodinstajte i kada se umak počne sušiti dodajte čašu crnog vina (terana ili burgundca npr.) Miješajući pustite da ishlapi alkohol.

Tada ubacite pelate (800 g, ali ako imate još koju nogicu više nego što je napisano, slobodno dodajte još jedne manje pelate od 400g. Dobit ćete mnogo više umaka)

Smanjite vatru na minimum, poklopite umak i pustite da kuha 30- tak minuta. U međuvremenu izvadite nogice – pokušajte odvojiti veće kosti da ih bude što manje.Složite nogice u umak i zalijte njihovom juhom te na laganoj vatri, uz povremeno miješanje i treskanje, nastavite kuhati još četrdesetak minuta. Ako bude potrebno, dolijevajte juhu – morate na kraju dobiti gusti umak.

Skuhajte rezance – za ovakve rustikalne umake najbolji su deblji rezanci. Ja radim domaće zelene rezance jer uz ovo jelo neobično pašu. Najčešće skuham umak dan ranije a rezance na dan posluživanja. Na taj način rasporedim posao. Naravno, sve se pojednostavljuje ako koristite kupljene rezance (odlični su i oni širi – tzv. papardelle).

Na dno posude za posluživanje – neka to bude doboka vatrostalna posuda – stavite obilatu kutljaču umaka, procijeđene rezance, pospite ih bogato mješavinom ovčjeg sira i parmezana, te na vrh ponovno stavite umak. Nastojte da vam veći komadi nogica ostanu za drugi tanjur, kada ih poslužujete sa nekom salatom

Posluživanje

 Zanimljivo je da ovo jelo jedu svi, čak i oni koji su do tada tvrdili da ne vole svinjske nogice. Ako ostanu do kraja ortodoksni, na njihov tanjur stavljajte rezance i proberite kobasice.

Istina, ima posla kao i sa svakim prazničnim, nedjeljnim i ja bih dodala zimskim jelom. Ali, sve je vrijedno truda – danima ostaje sjećanje na izvrstan ručak, ljepljive prste i mljackanje koje nije za javne prostore i restorane.

 

Pašta sa ćimulicama, slanim srdelama, pinolima i sirom

Pašta koja predstavlja sam vrh kulinarike – krupna rustikalna pašta poput penna, velikih prstenova , pacchera, mašnica, začinjena slanim srdelama, ćimulicama (vrhovi, cvjetići brokule ili broskve i raštike), te nekim jakim sirom poput ovčjeg ili dimljene skute. Ova pašta je idealna za one koji poste za one koji su na dijeti i za vegetarijance. Idealna zbog toga jer je prepuna gastronomskih doživljaja – za razliku od niza često neukusnih jela koja se inače jedu u takvim prilikama (uz opravdanje posta, dijete ili pak neznanja). Ustvari, jedan fantastičan pjat mediteranskih ukusa i običaja – za sve one koji vole jesti i kada  ne  spadaju u nijednu od gore navedenih grupa.

Vrijeme pripreme: 30 min

Za 4 osobe

 Potrebni sastojci:

400 – 500 g ćimula (od broskve, brokula)

4 fileta slanih srdela

3-4 česna češnjaka

komadić ljute papričice

80 g dobrog, zrelog ovčjeg sira ili kačkavalja

1/2 dl maslinovog ulja

2 jž krušnih mrvica (prezla)

2 -3 jž pinola

250 g makarona, pacchera ili neke druge krupne, kratke pašte

 

Priprema

U priobalju su omiljene “ćimule” – naziv dolazi od talijanskog naziva “cima”, vrh, zapravo početak cvijeta brokule, broskve (raštike) ili tzv “ćimica” (cime di rapa). Međutim, za ovaj recept koriste se i cvjetovi brokule

U kipućoj, slanoj vodi (u kojoj ćete kasnije skuhati i paštu) obarite zelenje. U tavi, koja je široka i visoka, napravite začin : na maslinovom ulju lagano popecite 3 -4 češnja češnjaka izrezana na polovice (ne smiju biti nasjeckani jer se vrlo brzo isprže,  postaju smećkasti i cijelom jelu daju prejaki, specifični okus), malo ljute papričice i filete slanih srdela. Temperatura mora biti niska – srdele će se polako otopiti u ulju, češnjak će pustiti svoje mirise i okuse. Dakle, ništa se ne smije prepržiti

Šupljom zaimačom zahvatite skuhane ćimule i ubacite u tavu. Pustite da se ćimulice nekoliko minuta dobro namirišu ovim začinima. U međuvremenu ubacite paštu da se kuha

Na jednoj maloj tavici , na 2 žlice maslinovog ulja  zapecite krušne mrvice dok ne dobiju lijepu smećkastu boju. Brzo ih iskrenite u zdjelicu da zaustavite prženje. Onda, na istu tavu, koja je dosta vruća, lagano okrenite pinole. Neka se i oni popeku

Kada je pašta skuhana, šupljom zaimačom ubacite je u tavu. Brzo je promiješajte – ako vam djeluje suhasto, dodajte par žlica vode u kojoj se pašta kuhala. Promiješajte na vatri. Ugasite – pospite obilato  ovčjim sirom (Talijani koriste i dimljenu skutu), ali zapravo paše svaki jaki, tvrdi sir . Dobar je i zreli kačkavalj

Moja spanakopita

Pita od špinata i sira koja podsjeća na grčku spanakopitu i naše zeljanice

Spanakopita – čuvena grčka pita od špinata, malčice promijenjena: umjesto kora za pite koje se razvlače ili sukaju, ovdje se koriste kupljene kore, obrađene i namazane na način još jedne, vrlo poznate, »zlatiborske pite«. Špinat  začinjen na grčki način : uz poriluk i obaveznu mentu

Kore su hrskave, nisu masne, a način začinjanja spanakopite bogatiji je od uobičajenih pita zeljanica. Ukratko, spajanjem ova dva recepta ispada pita koju osobno obožavam – a čini mi se i svi ostali kojima sam je ponudila.

Za 6-8 osoba

Vrijeme pripreme : 30 min plus pečenje cca 45 min

Potrebni sastojci:

Kore za pite (tanke) : 500 g

Jogurt 3,5 masnoće (bit će i mjerica za ostale sastojke)

Ulje: 1 lončić (od jogurta) pola maslinovog, pola nekog drugog ulja

brašno: 1 lončić (od jogurta)

Prašak za pecivo : 1 vrećica

Bjelanjak (tučeni): 3

Smjesa za punjenje pite:

400 g špinata

300 g pori luka (bijeli dio)

300g feta sira

3 jž maslinovog ulja

1 jž suhe metvice (mente) ili kitica svježe

3 žumanjca

Posipanje:

sjemenčice anisa, ili kima ili crnog kima, sezama

 

Najprije napravite smjesu za punjenje: U tavi debelog dna stavite maslinovo ulje, dodajte pori luk (najprije uzdužno odrezan na četiri dijela i nakon toga isjeckan) i pustite ga da se na tihoj vatri dinsta dok ne obamre – nikako ne smije zazlatiti. Špinat operite i narežite na deblje rezance. Dodajte ga pori luku, posolite, poklopite ako treba samo nekoliko minuta dok ne počne puštati vodu – nakon čega ga pažljivo promiješajte. Skuhat će se u vlastitom soku – katkada ostane previše vode: u tom slučaju ga razgrnite prema rubovima i na nagloj vatri pustite da ispari. Prohladite dodavajući ribanu fetu.

Jako je važan sir koji koristite : prava grčka feta koja se dobija od kozjeg i ovčjeg mlijeka nekima je prejaka: u tom slučaju stavite malo skute ili nekog drugog sira (zagorski npr.). Odličnu zamjenu za fetu pruža bilo koji dobar sir iz slanice: on neće imati jaki okus i ne treba ga ublažavati neutralnijim sirevima.

Zatim dodate žumanjca, obaveznu metvicu (nanu) koja daje tipičan, izvanredni okus spanakopite. Promiješajte. U međuvremenu ste pripremili premaz.

Izmiješajte brašno s praškom za pecivo, dodajte ulje, jogurt i istučena 3 bjelanjca. Pustite da ova smjesa počiva 30 min.

Na silikonsku podlogu (ili kuhinjsku krpu) postavite prvu koru: namažite je kistom masom za premazivanje (cca 3-4 jž). Na nju položite drugu koru, namažite je do polovice – na drugu polovicu razmažite nadjev. Uz pomoć silikonske podloge (ili krpe) zavijte savijaču i postavite na lagano nauljen pleh.

Za ovu masu koristite najveći pleh od pećnice : dobit ćete 5 savijača.

Složene savijače namažite s premazom, obilato. Pospite sa nekim sjemenčicama – sezama (bijelog ili crnog),  kimella, anisa, kima. Na slici  je pita  posuta  crnim kimom, koji daje poseban ukus. Pecite na 180 – kada kore porumene možete smanjiti na 160.

Slaganje u savijače primjerenije je pitama iz naše regije. Grci mnogo češće – barem su to moja iskustva iz Soluna i mjestašaca na Halkidikiju – spanakopitu rade u okruglim ili pravokutnim pekačima.

 

Savjet: Naravno da je najbolja pita sa domaćim korama; kada imam vremena obavezno radim svoje kore koristeći maslinovo umjesto »običnog« ulja. Režem ih zavisno od toga da li ih radim kao savijače ili ih slažem u prvokutnom pekaču. Stavlja se malo više kora – hrskavost je drukčija. Za mene najbolja pita zeljanica koja postoji!

 

Pitice – ružice od sira

Pita od sira, složena kao ružica, kremastih kora i punjena mješavinom slanog i blagog sira , zamišljena kao nabujak, souffle.

U ovim izvanrednim piticama složeno je svo moje iskustvo i naklonost prema najpopularnijem narodnom balkanskom jelu (sa jakim utjecajem Turske, mada se tome Grci protive – ali porijeklo pita toliko je zamagljeno da ga je bolje pustiti po strani). Može se samo reći da je ta balkanska »pizza« toliko udomaćena , da je jednostavno svi svojataju i da je odhranila generacije nasiromašnijih djelova šarolikog balkanskog etničkog grotla.

Ideja za ove pitice potiče od pituljica – ovdje su samo različito premazivane i punjene.

Za 8 osoba

Vrijeme pripreme: 40 min + pečenje

Potrebni sastojci:

(za veliki pekač od pećnice)

10 tankih kora za pite i savijače

300g zagorskog sira

200g sira iz slanice

1 mjerica kiselog vrhnja (1,8ml)

3 žumanjca

sezam za posipanje

Premaz za kore:

1 čašica jogurta 3,2 masnoće – 1,8 ml

1čašica od jogurta brašna

2/3 praška za pecivo

1 čašica od jogurta ulja (pola maslinovo-pola obično)

3 tučena bjelanjca

½ dl kisele vode

 

Najprije napravite premaz jer treba stajati 30 minuta : izmiješajte brašno s praškom za pecivo, umiješajte jogurt i ulje. Istucite bjelanjke i dodajte ovoj masi. Nakon 30 min dodajte još i pola decilitra kisele vode.

Dok to stoji izmiješajte sireve (možete izostaviti sir iz slanice, osobno volim kada je sir jačeg ukusa), žumanjca i kiselo vrhnje. Izmiksajte kako bi dobili finu ujednačenu masu bez mrvica.

Slaganje pitica: Na silikonsku podlogu ili čistu kuhinjsku krpu postavite prvu koru: kistom je pažljivo namažite premazom. Zatim ide druga kora – premažite je nadjevom od sira. Treća kora ide ponovno premaz. Na 4. i 5. koru ide ponovno sir. Ako nemate toliko sira na zadnju koru možete koristiti i premaz. Sada zarolajte kore u savijaču – dobit ćete finu, debelu i mekanu savijaču. Režite oštrim nožem ružice u visini od 2 – 2,5 cm. Slažite ih, jednu pored druge na namašten pekač. Ponovite isto sa drugih 5 kora. Na kraju ćte dobiti, zavisno kako režete – jer ne smiju biti ni debele ni tanke – cca 30 ružica. Kistom prođite rubove ružica ako se negdje pojave. Pospite sezamom.

Pecite na 180, na ventilacijskom programu (zavisno od vaše pećnice) dok ne uhvate boju. Kasnije možete smanjiti na 160 – dok se fino ne ispeku.

Pitice – ružice će krasno narasti u pečenju, kore će biti hrskave i čak je vrlo teško odrediti od čega su napravljene. Zbog premaza koji sadrži brašno, prašak za pecivo i masnoće djeluju kao da su umiješene od nekog drugog tijesta.

 

Rižot sa radičem i gorgonzolom

Rižot od gorkastog trevižanskog radiča u kremi od gorgonzole, začinjen popečenim orasima

Gorkasti trevižanski radič i gorgonzola su  primjer  savršenog kulinarskog braka, tako se, naime, oni, krasno ljube. Najbolji je naravno tzv. kasni trevižanski radič koji zapravo predstavlja cvijet crvenog radiča. Međutim, nije posvuda dostupan ali njegova dostojna zamjena jest  ” običan trevižanac” ; od brojnih vrsta gorgonzole ja biram onu laganiju, tzv. slatku (dolce) ili kremastu koju također možete naći kod nas. Sve ostalo je provjeren, jako poznat recept, sa nekim mojim malim dodacima i objašnjenjima za one koji se boje rižota .

Za 6 osoba

vrijeme pripreme : 30 min

Potrebni sastojci:

  • 2-3 kom ljutike ili manja glavica srebrenca
  • 2-3 glavice crvenog trevižanskog radiča (cca 400 g)
  • 18 jž riže za rižote – carnaroli, vialone nano, arborio
  • 1,5 dl crnog vina poput terana ili chiraza
  • 100 g slatke ili kremaste gorgonzole
  • 1, 2 l (cca) juhe od povrća
  • 0,5 dl slatkog vrhnja
  • 50 g svježe izribanog parmezana
  • šaka isjeckanih oraha ili lješnjaka
  • 3 jž maslinovog ulja ili maslaca

Priprema:

Kasni trevižanski radič, kao najcjenjenija vrsta radiča, predstavlja zapravo cvijet radiča koji je izgojen i dobijen na poseban način. U našim krajevima – osim uz granicu, zatim u Sloveniji gdje ga također uzgajaju (tzv. siljeni radič) – teško se dobije. Međutim, njegova sasvim dostojna zamjena je rani trevižanski radič i njega se nađe posvuda.

Trevižanski – rani radič:

 

Tzv. obični trevižanski radič

Izaberite široku, poluduboku posudu jer one se najbolje za kuhanje rižota. Na maslinovom ulju  prodinstajte fino isjeckanu ljutiku  tek toliko da zastakli (dakle na laganoj vatri) nakon čega ubacite narezani radič. Posolite, pokrijte poklopcem i pustite da se ukuha.

 

Sada ubacite rižu i miješajući je sa radičem, malo je tostirajte. Nakon toga zalijte a teranom – ja koristim to vino za zalijevanje ove vrste rižota, jer je sve nekako iz iste ili susjedne poljoprivredne zone. Teran naprosto dobro paše sa kobasicama i radičem.

Ostavite sljedećih par minuta, opet miješajući, da ishlapi alkohol To ćete osjetiti kada se ne bude više osjećao miris vina. Tada započnite zalijevanje rižota s povrtnom juhom – polako, kutalj po kutalj uz gotovo stalno miješanje. Ako imate slabu posudu – a to su one tankog dna – tada morate stalno miješati. S teškim posudama debelog dna rižot je puno bolji – miješanje je uvijek obavezno ali nije neprestano. Dakle zalijevajte malo po malo – skoro do kraja kuhanja riže. To je obično cca 15 min – za konačno kuhanje najčešće se računa 18 minuta (kod većine vrsta riže za rižote).

Pred sam kraj otopite gorgonzolu u 2-3 žlice slatkog vrhnja – to se radi na vrlo laganoj vatri i traje samo par minuta. Kada je riža kuhana tako da je njeno jezgro još tvrdo pod zubima , s tim da je ostavite juhasto – ugasite vatru i odmaknite posudu.

Ubacite parmezan i otopljenu gorgonzolu – počnite energično miješati najmanje 2-3 minute. To je potrebno kako bi riža pustila škrob i stvorila finu kremicu. U ovom trenutko obično se dodajte 40 -50 g maslaca (na ovu količinu), međutim  u ovom receptu ja ga ne stavljam budući da  su vrhnje i gorgonzola dovoljno masni

Kada ste dobili lijepi, kremasti rižot (ako je sve po propisima još uvijek je zrno riže u srcu tvrdo) dodajte grubo isjeckane i lagano tostirane orahe. Odlična zamjena su i lješnjaci

Jedite apsolutno odmah.

 

 

Gotovo ! Čak su i djeca jela jer su svi sastojci ovog rižota spojeni u ukusnu cjelinu – nema čak ni jačeg, specifičnog ukusa gorgonzole. Naravno, ako baš to želite, umjesto blage, slatke gorgonzole upotrebit ćete onu pikantnu.

Fuži u umaku od kobasica i rajčica

Sočna, bogata i jednostavna pašta : uspomena na godine života u pokrajini Marche, iako je  srećemo i u Emilia – Romagni, postavši jedno od klasičnih umaka sa svježim kobasicama. Istina najviše se služi sa paštom koju nazivaju “strozzapreti”- (čudno neko ime : doslovan prijevod jest : zadavi pope! Pašta koja najviše sliči na naše pljukance). Elem, ovo su fuži, da izbjegnemo direktna etiketiranja koja baš nisu “crkvoljubiva”; umak je rustikalan, brz, ekonomičan i ako se budete držali recepta – uživat ćete u izvanrednom predjelu.

Vrijeme pripeme: 30 min

Za 4 osobe

 Potrebni sastojci :

 2 svježe kobasice, pečenice

2-3 lista lovora

4-5 rajčica, pelata

250g fuža (penna, mašnica, šurla i sl. kratke pašte)

2 jž maslinovog ulja

80g svježe mljevenog parmezana i ovčjeg sira (ili samo ovčjeg sira)

1 dl bijelog vina

Svježe pečenice kupuju se najčešće kod svog mesara, gdje su obično provjerenih ukusa (ne previše masne i paprene). U nekim krajevima su uobičajena ponuda zimskih kobasica ali izgleda ne posvuda. Budući da su očito različite po načinu pripreme – opći zahtjev bi bio da budu svježe (dakle, moraju se kuhati ili peći) ili barem polusuhe. Za početnike – dobra pečenica nema previše bijelih komadićaka masnoće, vec više finije mljevenog mesa.

Računajte 1 kobasicu na dvije osobe – posebno ako nakon ove pašte poslužujete još nešto. Ovdje su bile one uske kobasice, “na metar “ , ali na vama je da u ovakvom slučaju odaberite  količinu . Treba nam lovor, ako imate svježi , divlji koromač koji savršeno ljubi kobasice – stavite i njega. Ostali začini poput češnjaka, luka, papričice i sl. nisu potrebni, jer ih kobasice već sadrže.

Isječene kobasice na kolutove popecite, lagano, na maslinovom ulju uz dodatak lovora i koromača. Kada su se popekle sa svih strana dolijte vino i pustite da alkohol ishlapi.

Sada ubacite zgnječene rajčice, pelate. Ovo je rustikalna pašta i trebalo bi da komadići rajčice ostanu. Ako ne želite, isjeckajte ih.

Nakon samo desetak minuta umak je gotov. Tome pomaže široka posuda gdje se ubrza kuhanje. U meduvremenu , zakuhajte vodu (cca 1 l vode na 100g pašte) i skuhajte paštu al dente.

Ubacite skuhanu paštu, promiješajte malo na vatri, dodajte 1-2 žlice vode od kuhanja pašte i pustite da samo malo zakuha. Ugasite, pospite sa svježe mljevenim parmezanom i ovčjim sirom i poslužite odmah.

Posluživanje:

Ako želite povećati predložene količine pašte (što ćete vjerovatno učiniti), trebate voditi računa da povećate i sastojke umaka. Predložene količine bit će za dva srednje popunjena tanjura po osobi. Vrlo često ističem da su  70 g pašte dovoljna količina po osobi– to predstavlja zdravu, dijetalnu prehranu. Kratka pašta poput mašnica, fuža, penna ili šurla više naraste od špageta, tako da je 50 g po osobi (pa još ukupno malo zaokruženo) sasvim dovoljno.

 

Pastiera napoletana, torta kojoj se i carice dive

Pastiera napoletana je torta od prhkog tijesta napravljena od skute, pšenice i kandiranih agruma

Legenda kaže da je ovu tortu stvorila časna sestra u jednom od brojnih manastira Napulja (želim vjerovati da je to bio Monastero Santa Chiara) za vrijeme Uskrsa . Priča se, dalje, da je Marija Tereza, koju su vojnici imenovali »kraljica koja se nikada ne smije«, probala tortu, ostala zapanjena njenim mirisima i konačno se nasmijala. Pastiera ima naime poseban ukus i miris koje joj daju pšenica, kore naranče i limuna, svježa ovčja skuta i esencija dobivena iz cvjetova divlje naranče – zagare. Ovo je stari tradicionalni recept, nešto izmjenjen, najviše zbog sastojaka koji su nam nedostupni i čiju doličnu zamjenu sam u više pokušaja nastojala pronaći. Žito koje se u Napulju prodaje (već termički obrađeno), nama nažalost nije dostupno. Zamjenska varijanta koji su neki u našim krajevima pokušali naći jest – ječam. Međutim, karakteristika ječma, ma koliko bio ukusan, jest gnjecavost koja se stajanjem pojačava. Neki stari recepti predlažu i rižu – što opet nije loše, ali…

Ako mi se jako žuri koristim mješavinu »pšenice, ječma i riže«, također već obrađenu koja podsjeća na parboiled kombinacije. Kratko se kuha (koristite kuhanje u mlijeku kako je kasnije opisano u receptu) i nije slabo. Međutim, kada se pripremim na pravljenje ovog, meni apsolutno najdražeg proljetnog kolača – onda koristim jedan drugi, možda isto tako stari recept – pripreme srpskog slavskog žita. Drugi važan sastojak jest ovčja skuta koja je u Napulju i na Siciliji posebno dobra. Ponekad, ali zaista rijetko, ovakvu skutu (ricottu) možete naći na Braču ili Pagu . Ako zaista želim praznik na stolu – kupim ovčje mlijeko i napravim sama skutu postupkom pravljenja skute od cijelog ovčjeg mlijeka (a ne od albuminskog ostatka koji se dobija kada se radi sir). Međutim, to je samo spominjanje na gastronomske vrhunce ,  zbog što kompletnijeg recepta.  Reda radi.  Stoga, ukratko – kupite najbolju skutu koju možete naći.

Pastiera je prhko tijesto od pite, punjeno kremom od žita, skute i jaja.

Za 12 osoba

Vrijeme pripreme : 2h

Potrebni sastojci:

prhko tijesto
500 g brašna
100 g svinjske masti
100g šećera
100g maslaca (moj dodatak – u originalu je sve svinjska mast)
3 kom jaja
na vrh noža soli
žito
200 g pšenice
3 dl mlijeka
1 dl slatkog vrhnja (moj dodatak umjesto 50g maslaca)
2 jž šećera
kora limuna (u komadu, 2 pruge)
1/4 žličice cimeta
nadjev
400 g kremaste ovčje ili kozje skute
5 kom žumanjka
2 kom bjelanjka
150 g šećera (smanjena količina zbog kandiranog voća)
60g kandirane naranče
60 g kandiranog cedra (ili limuna)
3-4 kapi zagare (esencija od cvjetova divljih naranaca) ili
3 jž likera od naranača (Grand Marnier, Cointreau) moj dodatak  ako vam je zagara nedostupna. Inače, izrazito je parfimirana i pazite da ne stavite više od predviđenog

Priprema:

Ako sami pripremate pšenicu  trebate započeti večer prije. (Ako kupujete gore spomenutu parboiled kombinaciju, preskočite ovaj korak.)

Prokuhajte zrna pšenice i bacite vodu. (Ne trebam vam govoriti  da uvijek kuham duplu dozu jer je srpsko slavsko žito božanstveni desert). Dolijte ponovo vode (2 prsta iznad pšenice), kuhajte 5 minuta. Ugasite. Pokrijte  vunenim pokrivačem, utoplite lonac s pšenicom i pustite da se namaka preko noći.

Kupite kremastu skutu. Stavite je u cjedilo, naslonite ga u zdjelu, pokrijte i ostavite u hladnjaku do sutradan.

Sutra dan stavite pšenicu kuhati najprije u samo mlijeko – dodajte šećer,
kore limuna, cimet. Kuhajte na lagano dok pšenica ne omekša. Pred kraj, dodajte vrhnje, pustite da se sve zgusne na vatri novih 10- tak minuta.Pazite da ne zagori.
Ugasite i ostavite na sobnoj temperaturi da se hladi.

2. Umjesite prhko tijesto. Ako imate multipraktik, koristite običnu reznicu i to traje nekoliko minuta. Najprije stavite maslac, mast, šećer, zatim polovicu brašna, miksajte nekoliko minuta. Dodajte jaja, malo soli i ostatak brašna i ponovno zavrtite nekoliko minuta dok se ne formira tijesto. Izvadite, hitro premjesite, zavijte u prozirnu foliju i stavite u hladnjak na 30-tak minuta, dok ne pripremite nadjev. (Ovo je starinski recept izvanrednog prhkog tijesta)

3-. Žumanjca tucite sa šećerom dok ne pobijele. Ubacite skutu i još malo izmiksajte. Tada dodajte žito (možete ga samo nekoliko puta >pulsirati< u multipraktiku, ne smije se samljeti) ubacite isjeckano kandirano voće, kore od naranče i limuna, liker i lagano promiješajte. Na kraju polako umiješajte snijeg od 3 bjelanjca. U originalu se dodaje još 50 g otopljenog maslaca, ali nije potrebno. Nadjev je sočan i mekan, jer smo žito kuhali u vrhnju

4. Tortni model od 28cm namažite maslacem, pospite s brašnom. Tijesto razdvojite na dva nejednaka dijela – s većim obložite tortni model – najprije dno a onda stranicu, sve do vrha. Ulijte nadjev i poravnajte. Ostatak tijesta razvaljajte, narežite na pruge 2-3 cm debele, sa kojima napravite mrežu na vrhu. Lagano premažite djelove mreže sa žumanjkom

5. Pecite na 180 cca 1h. Pustite da se ohladi u pećnici. Pastiera je najbolja sutra dan, kada se svi okusi ovog božanskog kolaca zajedno prepoje

Pokušala sam vam predočiti originalnu varijantu zajedno s promjenama do kojih sam došla dijelom silom prilika jer nam svi sastojci nisu dostupni a dijelom prilagođavajuci recept ( s malim promjenama) vlastitom ukusu. Ovo je torta koju radim samo za Uskrs i 1. maj (još uvijek idemo na tradicionalne prvomajske izlete, dajući  omage povjesnoj proslavi ovog radničkog praznika)  i svi moji prijatelji to od mene očekuju. Tako proslavimo dva najljepša tradicionalna blagdana proljeća.

Mediteranski začini – bogatstvo koje ne koristimo

Začini su veoma bitni sastojak svakog jela. Njihova vrsta i mješavina određuje geografsku i etničku karakteristiku nekog jela i kuhinje. Oni su sastavni dio nečije tradicije, onog što nosimo u sjećanju na dom, djetinjstvo, kraj i ljude sa kojima smo odrasli. Upravo zbog toga oni nisu samo navika nepca i osjetila; oni predstavljaju i mentalni sklop, niz povezanih emocija koje se oživljavaju i podražajima ukusa i mirisa. Vjerovatno u tome leži odgovor na tvrdoglavost u odbijanju začina koje susrećemo kod mnogih ljudi. »Ne, ne volimo te začine, mi na to nismo navikli…«

To se naime dešava nama sa mediteranskim začinima, travama i grmovima pored kojih smo rasli, ali koji se kod nas, za razliku od ostalih zemalja Mediterana, nisu previše upotrebljavali u kuhinji. Bosiljak ? Oduvijek je mirisao na prozorima i dvorištima, ali ja sam ga počela upotrebljavati u kuhinji tek nakon boravka u Italiji. Danas je jako IN imati tu prekrasnu biljku na prozorima, pa čak i na brodovima i lađicama – naše marine sve više mirišu na bosiljak, ali to je stvar mode jer dobro poznajem stvarnu upotrebu tog začina. Točno, stavljaju ga na rajčice i planetarno popularnu salatu caprese gdje se izmjenjuju kriške mozzarelle s rajčicom. Bojim se da na tome najčešće prestaje njegova upotreba.

Isto se može reći i za mentu, metvicu – uvezeni kulinarski show programi jako su popularizirali ukrašavanje jagoda i ljetnih sladica listićima metvice sa njihovom prekrasnom, jakom zelenom bojom. Ali njeno korištenje u slanim jelima gotovo da je nepoznato. Šteta! Metvica u jelima sa janjetinom, u miješanom povrću, u bogatim salatama od cous cousa; u čajevima, ljetnim limunadama (hvala mosquitu što nam je donio i taj običaj)… Timijan, majčina dušica ? Ljekovito bilje koje se nalazilo i u francuskim kuharicama. Danas smo naučili da je nezamjenjivo kod mariniranja mesa, posebno janjetine, za začinjanje pizza, pogača, juha, rajčica, zapravo svog ljetnog povrća.

Origano? Popularnost dobija sa prvim pizzerijama osamdesetih godina ali još uvijek malo ljudi zna da je otočki, npr. hvarski origano (mravinac) jednako bogatog i opojnog mirisa kao i najbolji sicilijanski ili grčki. Mažuran? Kladim se da 99% ljudi ne prepoznaje razliku između suhog mažurana i origana, premda je daleko jačeg, malo limunkastog okusa, od origana. I origano i mažuran izvanredni su začini za sve vrste marinada ribe i mesa. Lovor? Svakako, to je začin, oko nas su šume lovora, ali stavljati ga u pašta fažol, slanutak i grahorice? Radije ne. U riblju juhu, s dagnjama, božesačuvaj! Tako to rade Španjolci ? Svaka njima čast, ali nema do naše buzare sa puno luka i petrusimula…

 

Tradicionalna dalmatinska kuhinja, bazirana najvećim djelom na tzv. građanskoj kuhinji, koja je doživjela procvat između dva rata, upotrebljavala je mnogo više začina nego što ih nalazimo nakon toga. Usuđujem se reći da je tu bio mnogo veći utjecaj venecijanske nego bečke i općenito kontinentalne kuhinje – muškatni oraščić i klinčić (kojeg su naši stari zvali karanfilić , od talijanskog chiodi di garofano) sastavni su dio svih mesnih umaka, od pašticade do paprikaša. Karakterističan miris tih umaka koji se oduvijek širio kalama i portunima, osobito nedjeljom, miris je moga djetinjstva i mnogo energije sam potrošila (i mnogo toga skuhala) ubjeđujući kontinentalce o punoći i mirisu tako pripremljenih »šugova«. Čuveni samaštrani jezik, koji je počivao danima u marinadi iz češnjaka i »nitre i korijandola« (sjeme korijandera), naveo me je već odavna da u mješana, mljevena mesa npr. za sarme, sameljem i taj egzotični začin. Divljih zečeva i prepelica već odavno nema na našim stolovima, a tu je bilo pravo carstvo ružmarina, lovora, limuna, kapara… Sjećam se panade, specifične krem juhe od namočenog suhog kruha (pripremala se od suhih kruh – kolača koji su se prodavali u pekarama, nanizani na špagu ), koju mi je otac spremao kada sam bila bolesna (recept kojeg nisam nikada zapisala i za koji sam kasnije saznala da potječe iz venecijanskog židovskog geta), čiji glavni začini su bili lovorov list, ružmarin i žlica gustog maslinovog ulja. Prekrasni su opisi dalmatinskih trpeza (grčki naziv !) na kojima su se služila jela venecijanske, francuske, grčke, sinjske ili imotske građanske tradicije, koje nam s mnogo nostalgije opisuje Enzo Betizza u svom »Egzilu«. Mnogi drugi gastronomski kroničari i publicisti (od Smoje, Matvejevića ili pak Ivane Prijatelj Pavičić u »Kuharici none Carmen«), navode velika poslijeratna ruralna doseljavanja , kao glavne uzroke uništavanja mediteranskog duha naše obale. Pri tome ne treba zaboraviti da taj proces naseljavanja obale traje sve do danas, da su imigranti brojčano toliko veći i agresivniji da su se nametnuli svojim tradicijama, običajima i ukupnom socijalnom i političkom kulturom.

Čak i kada bi izraz uništenje dobrohotno zamjenili s promjenom, ostaje činjenica da smo imali prevagu kontinentalnih nad mediteranskim utjecajima. ( Za razliku od ruralnih utjecaja, kontinentalna su donijela i veliko dobra, obogaćujući dalmatinske domove prvenstveno novim slasticama). Sreća je međutim što se vremena mijenjaju – danas cijeli svijet veliča zdravu mediteransku prehranu, navodeći je kao najbolji način ishrane za modernog čovjeka. Mažuran, timijan, bosiljak, menta i ružmarin, postaju glavni ukras svake televizijske kuhinje. Prodaju se u lončićima, svi mirisno zeleni čak i po samoposlugama. Jamie Oliver i Nigella Lawson napravili su više za promociju ovih začina nego mnogi stanovnici Mediterana, uključujući i nas na ovoj strani Jadrana. .

Moje osobno priznanje – postala sam bolji kuhar tek sa iskustvenim odabirom i korištenjem mediteranskih začina. Dakle, ne pod svaku cijenu da neko jelo bude IN i da začini dotuku osnovne namirnice. Ali, janjeće pečenje kojeg se špikuje češnjakom, ružmarinom i pred konac zalije vinom ili lagano začinjenim sokom od limuna, koje ponudim i onim najokorjelijim »mi to ne upotrebljavamo«, izmami «krasno, zanimljivo« a ponekad i »nikad bolje janjetine«. Iskreno rečeno, a to je veliki utjecaj mog oca kuhara , posebno sam osjetljiva na mesna pečenja koja u sebi, na sebi, ili pored sebe nemaju nikakve, baš nikakve začine. Pa čak ni malo zadnjeg dolijevanja pivom (odojak npr.) ili vinom. Taj rudimentalni, primordijalni ukus mesa, kojeg nećete naći u nijednoj, po današnjim pojmovima, dobroj kuhinji, odbija većinu ljudi, istančanijeg nepca . Mediteranski začini – ružmarin, kadulja, bosiljak, majčina dušica, lovor, menta, divlji koromač predstavljaju bogatstvo prirode za kojim treba samo posegnuti kako bi jela postala bolja, profinjena , probavljivija i na kraju, zašto ne – krasno začinjena.

Kužinavanje na brodu

Smiraj dana, predvečerje u nekoj uvali, sa zalazom sunca, sa pogledom u daljinu i ispitivanjem koliko je taj zalaz crven ( jer »rosso di sera bel tempo si spera«, unatoč svim Rijeka i Split radio i satelitskim prognozama). Svi smo još napola mokri od zadnjeg kupanja, krajičkom oka gledamo onog zadnjeg što se tušira (ipak malo preedugo)… Čuje se i tuku-tuku ribarica koji idu prema pučini, zaluta i poneki gumenjak koji baca samolovke a stiže (premda se već polako mrači) netko od čarteraša koji izaziva obavezne , svepametne i sveiskustvene komentare kako nema pojma jer luta po uvali i garantirano izabire najslabije mjesto za sidrenje (nakon što smo se izmahali da nam ne baci sidro preko našega). Slijedi onda ono »pljuc« bacanje sidra bez ikakve provjere da li je uhvatilo… Vrlo često ulaženje u gumenjak nekog od naših koji »ne može to vidit pa još imaju i dicu na brodu, a može doć i na nas«, ili čak nanovo plivanje do čarteraša, te pomoć pri pravom, propisnom sidrenju. Nakon toga je mahanje, pozdravljanje, naša pomoć najčešće sa sobom donosi neku flašu zahvalnice, mi svi zaključujemo kako su »stvarno simpatični i dragi ti budući noćni susjedi« (ostaje da nemaju pojma, ali, već smo se nekako sprijateljili).

Izabiremo i nalivamo aperitive. I to je stvarno zanimljivo – aperitiv na brodu ima posebnu važnost, valjda zato što nam govori da je cijelo večer pred nama, da nam se nikuda ne žuri, da nigdje ne moramo stići i, za mnoge, da se ne moraju oblačiti, sušiti kosu fenom, praviti frizuru, uređivati, pripremati… Do drugog aperitiva već su na stolu appetizeri (krasnog li naziva) – bruskete sa različitim sadržajima : popečeni kruh (još bolje stari, od jučer, jer na brodu se ništa ne baca), sa salataom od sitno narezanih rajčica, crvene dalmatinske kapule, malo kapara kao podlogom. Na jedne idu još očišćeni fileti slanih inćuna, na druge dobra, prava grčka feta, na treće kriška mozzarelle i par listića bosiljka…Sve to zaliveno sa kapljicama gustog, zelenog, maslinovog ulja.

Onda, kada je najslađe, kažu neki – nema više. Ali to je zato što dolazi prava večera. Namješta se stol (zbijeno, naravno da nema mjesta, ali i tu smo pravi majstori pa koristimo sve okolne police i pajole). Imamo predjelo ili glavno jelo ovisno kako nas služi sreća ribarska ili šarmersko- prijateljska– klijentelističko – korupcionaška, jer nema ništa teže nego na otoku kupiti ribu. Rižot ili pašta, brudet ili neka bogata gregada (onda kada mi ulovimo pa se ne štedi…) Imamo i posebno napravljen roštilj – satelitskog izgleda, koji stoji na posebno izumljenom i projektiranom laktu iznad mora (nema prskanja od ulja i sličnih neugodnosti)… Zapravo, jedina neugodnost je paljenje generatora ali i to se preživi u toj preljepoj uvali, uz prvi mrak . Ustvari, od mjesečine draži mi je potpuni mrak sa milijonima zvijezda koje svjetlucaju i koje, početkom kolovoza počinju padati… Pa još kada bi se uspjelo zaželjeti…

Ne znam kako uz ovu sliku , za mene, potpune ljepote i blaženstva, idu hrenovke, tvrdo kuhana jaja, gavrilovićeva pašteta (čak bez narezanih rajčica, jer i to se susreće). Mogu ih zamisliti samo kao sjećanje na dane prve mladosti i brodića sa kojima smo išli na izlete. Neoprostivi mi se čine na brodu koji ima barem nekakvu kuhinju da ne govorimo o frižiderima i freezerima., a posebno ne onda kada se udruže dva ili više brodova, sa više kuhinja, više frižidera, više ribolovaca i , ukratko, više vrijednih ruku.

Lijenost? Nemaštovitost? Nesposobnost hvatanja svih užitaka? Ili s druge strane nesebičnost? Uživanje u odmoru koji je prijatno radan, jer pripremanje gozbe je isto tako užitak kao sunčanje i čitanje. Pojma nemam – znam samo to da se na našem brodu dobro jede, da se katkada vrhunski jede, da imamo prijatelje koji svi znaju kuhati, kojima ništa nije teško, koji su za jedan rižot ili paštu u stanju plivati i roniti cijelo poslijepodne. Da neki mijese mornarske pogače, da neki rastežu »gavunare« ispod broda kada baš ništa drugoga nemamo, da drugi pedantno čiste ribu sjedeći na plančeti, namačući noge u moru… Da se nitko ne buni dok pere gomilu suđa u nemogućim uvjetima – katkada sa malo mora, malo vode od pašte… Ukratko, tako smo se svi našli, međusobno izabrali , očito na sveopću radost i zadovoljstvo.

 

Što se kuha na brodu?

Odgovori na ovo pitanje – posebno u smislu bogatstva mogućih recepata, ovise naravno o veličini broda i njegove kuhinje. Ali, uzmimo neke osnovne preduvjete u obzir – to su da postoji kuhalište ( sa jednim, dvama ili fantastičnih 4 kuhalnih mjesta) te barem podpultni hladnjak. Sve ostalo – još hladnjaka ili freezera, uz propisno jaki generator postaje bogatstvo koje nas u kulinarskom smislu približava jahti Abramovića.

Ostaju ipak uvijek opća pravila (ukoliko ne kuhate na jahtici iznad 25m). Treba koristiti recepte za jela koja moraju biti:

  • brza – što znači manji trošak energije, naročito ako imate samo plin
  • praktična – da se koristi što manje vode za pranje – recimo da blitva, zelena salata i sl. nisu praktični jer njihovo pranje iziskuje više vode. Tko voli lisnato povrće može ga pripremiti dok je na vezu s kopnom ili barem oprati i spremiti za morsku varijantu. Štednja vode pri kuhanju može biti i sljedeća – kuhanje pašte u loncu u kojem ima 1/3 morske vode i 2/3 obične (vidjela na talijanskom brodu, dobro je, ne dodaje se sol). Ili pak, voda od pašte ili kuhanog povrća može se koristiti za pranje suđa, uz dodatak deterženta.
  • Praktičnost se postiže i u korištenju posuđa . Npr. dublje tave postaje višenamjenske – u njima se priprema umak, začinja i poslužuje pašta, kuhaju se odlični rižoti. Idealne su za pečenje mesa , ili pripremu mesa »in umido«, odnosno vlažno pečenje ili dinstanje. Tave presvučene keramikom odlične su za pečenje »na žaru«, odnosno bez masnoća. Mogu se popeći sve manje ribe (prethodno samo nauljene ili pak obložene , gratinirane ), kriške veće ribe; od mesa npr. janjeći i teleći kotleti,

Posuđe treba također pažljivo odabrati, da bude opet višenamjensko. Dobro je da je iz inoxa jer će lakše podnositi pranje ili namakanje u moru (katkada je i to potrebno). Važno je imati :

  • lonac pod pritiskom od 5 ili 7 l (zavisno od vaših navika). Ubrzat će mnoga kuhanja, omogućit će vam izvođenje recepata koji bi bili za brod gotovo neostvarivi . Katkada se netko zaželi prave juhe, lešog mesa, posebno dobre otočke janjetine ; možete skuhati ubrzano krumpir za salatu – ionako imate svježe srdele … Možete skuhati mnoga povrća u samo nekoliko minuta … Za kišovitog ili hladnog dana zaželjeli ste se nekih leguminoza – graha, slanutka, leće… Mesu u umaku, različiti ragui i paprikaši – sve može biti gotovo za 15 min. (Mislim, ne prodajem ničije ekspres lonce, barem ne još, ali isina je da su na brodu posebno zlata vrijedni). Lonac pod pritiskom istovremeno služi i kao svaki drugi lonac – za kuhanje pašte npr.
  • tave ( poluduboke ) u kojima se mogu kuhati skoro sva jela. Treba ih imati barem tri – tavicu promjera 18-20 cm (ta može biti laganija, presvučena keramikom ) za hitre stvari – npr. jaja. Tava srednje veličine, promjera 24 – 26 cm, mora biti kvalitetna, teška, debelog dna a služi za umake pašta i rižote. Veoma je korisna veća tava od 28 – 30 cm, opet poluduboka, teška, presvučena keramikom koja se koristi za pečenja na žaru, brudete, gregade. Veoma je praktična i poluwok tava (wok sa ravnim dnom), koja može biti laganija a služi za sva prženja u dubljem ulju. (Uz napomenu da je dubina ulja manja nego kod prženja u normalnoj tavi, te da se zbog smanjene površine dna, postiže uvijek odlična temperaura masnoće za prženje. I ova se tava može koristiti kao alternacija srednjoj tavi jer se u njoj izvrsno začinjaju pašte ). Palačinke – omiljeni brodski dezert traže svoju laganu tavicu, opet zavisno od želja, ali brže ide kada je ona u promjeru barem 20cm. Tave se ionako stavljaju jedna u drugu i zauzimaju praktično manje prostora
  • duboka široka posuda od 7-8 l jako će obogatiti našu kulinarsku predstavu. Služi za mnoga jela koja mogu nahraniti do 10-tak osoba
  • treba još imati 1-2 manja lončića od 1-2l, đezve ili caffetiere za eksprese, veće cjedilo od plastike (za cijeđenje opranog povrća, ribe, skuhane pašte i povrća), te jedno manje , za juhu, iako je i ono višenamjensko. Za mnoge kulinarske doživljaje veoma je praktično imati štapni mikser jer će nam omogućiti pasiranje niza stvari. Npr, povrća za riblju juhu, čorba, krem juhica, pirea itd.
  • potreban je još i ribež , a jako dobro dođe mjerna posuda (za mnoge recepte gdje se sastojci moraju izmjeriti). Zatim batić za tučenje mesa, aparat za guljenje krumpira i barem 3 noža. Jedan veći, višenamjenski za sva sjeckanja i rezanja te dva manja za guljenje i čišćenje voća i povrća. Kuhinjske škare su također od velike pomoći a ribiči, ako ih već ima na brodu, imaju i niz noževa ili nožića za svoje potrebe.
  • Električni lonac-pekač, široka poluduboka posuda s poklopcem i direktnoim spajanjem na elekričnu energiju, različitih naziva i proizvođača, jedna je od najkorisnijih napravica na brodu i gotovo da je svatko ima. Služi za sve – od pečenja peke od mesa i ribe, pečenja na žaru do pečenja pica, pogača. Montira se na krmi, negdje gdje je svima na oku i uz pomoć generatora, skuha svima ručak, bez ikakvog napora i dodatnog ili nepotrebnog prljanja suđa.

Pripremanje zaliha

Kupovanje hrane i spremanje zaliha na brodu moraju biti dobro osmišljeni. Treba zapravo planirati uzimajući u obzir prostor koji nam stoji na raspolaganju, veličinu hladnjaka ili freezera te rutu naše plovidbe – koliko osamljenih plaža i otoka te koliko zaustavljanja u civilizaciji sa trgovinama. Jer, uvijek je prisutan strah da ćemo ostati gladni jer nam možda slabo vrijeme neće dozvoliti da stignemo do nastanjenog mjesta i nabavimo hranu. (Sreli smo mnoge pregladnjele na Kornatima, ujesen npr., kada vrijeme zna biti dosta nenaklonjeno).

Treba dakle početi od neophodnih stvari – najprije voda za piće koja se drži u plastičnim bocama, opet zavisno od mogućnosti skladištenja. Za one koji imaju freezer, dragocjen je recept napuniti flašu (još bolje dvije, ako stanu) od 1,5 l vode do polovice i pustiti da se smrzne. Kasnije se samo dolijeva voda tako da imamo hladni napitak cijeloga dana. Te freezere treba dobro izolirati i paziti da se ne otvaraju svakih 5 minuta što je nevjerovatna navika koju svi nosimo iz kuće. Nakon toga ide vino, pivo i ostala pića po volji i mogućnostima skladištenja i hlađenja. Naravno, da su najbolje plastične flaše – kod dobrih flaširanih vina to nije moguće – potrebno je imati jako dobro i zaštićeno mjesto gdje se flaširana vina mogu spremiti. Opet i svakako u svojim sigurnim kartonskim pakiranjima.

Za pića u limenkama, za salame ili sir, jaja, limun, pokoju glavu kupusa, paprike ili čvrste, tvrde rajčice, zaliha od kojeg kilograma krumpira , luka i češnjaka (one za svakodnevnu upotrebu treba držati u manjoj količini negdje pored kuhališta) i slične namirnice koje bi trebale biti barem na nekom hladnijem mjestu moramo potražiti »svježa« mjesta, rupe, najbolje one koje su u kontaktu s morem (na jedrilicama na provi npr.).

U manje svježe rupe treba složiti limenke i ostale čvrste namirnice. I ovdje je planiranje veoma važno te je odvisno od naših prehrambenih navika , spremnosti da li da se ide ili ne u čestu nabavu namirnica i naravno raspoloživog mjesta u gambužama. To su oni uobičajeni – dobro maslinovo ulje , obično ulje za prženje, brašno (ja ga uvijek imam barem 2-3 kg jer u slučaju nestanka kruha mogu se napraviti različite vrste pogača). Od »nedajbožegladi » klasičan spas leži i u pašti i riži. Od pašte uvijek treba imati 2 kg špageta (br 5 ili linguina) i 2 kg neke kratke pašte, poput mašnica ili malih penneta. Riža – najmanje 1kg. Slijede onda uobičajene limenke – pelati, tunjevina, slanutak, grah. Budući da nisam veliki ljubitelj leguminoza u limenkama (osim za brzinske salata uz obavezno dobro ispiranje) uvijek imam crvenu leću (čorba kuhana u 20 min), slanutak (namakanje preko noći i fantastične juhe, pašte s umacima od ribe i slanutka, salate – slanutak kuhan u ekspres loncu za 15 min).

Za mnoge recepte mediteranske kuhinje bit će vam neophodne još :

  • kapare, dobre masline (za začinjanje jela, umaka od pašta npr. , potražite grčke kalamata ili male talijanske taggiasche (livornesi) jer sve ostale su potpuno plastične) i naravno, slane srdele ili inćuni. Ako tražimo kvalitetne slane srdele onda su najbolje one koje stoje u soli i koje sami očistimo neposredno pred upotrebu. Nošenje takve kutije nekima može biti nepraktično, tako da se uvijek može kupiti filete u ulju, koji stajanjem postaju istina »rancig«, ali to na brodu vjerovatno neće doživjeti. Osobno nisam veliki ljubitelj salate od slanih srdela (kapula, kapare, ulje i vinski ocat) jer ubijaju sve ukuse i hranu koja dolazi iza njih. Ali, ako se jede samo to, uz pogačice ili bruskete, mogu biti dobro rješenje. Mnogo su mi draže i korisnije kao začin – npr.slane srdele su sastavni dio mnogih talijanskih recepata gdje se stavljaju u umake za paštu (predstavljaju zapravo stoljetnu varijantu »vegete«).
  • začini : okruženi ste mirisnim travicama Mediterana. Odplivajte do kopna i naberite divljeg ružmarina, kadulje, lovora, mravinca ili origana. Iza kiše na mnogim otocima naći ćete divlju rokulu (rigu). Ako ne znate kako izgleda – prepoznat ćete je lako jer izgleda kao i uzgojena , samo ima manje listove i naravno, puno intezivniji okus i miris. Dovoljno je protrljati list i pomirisati – ne možete pogriješiti. Naberite je, izdašno, i uživajte u toj zdravoj i nadasve ukusnoj salati : pomiješana s kuhanim krumpirom (jer ona je malčice tvrđa od vrtne), ili nasjeckana zajedno sa rajčicama. Ako želite napraviti odličan pesto (za začinjanje pašte ili pak leše ribe, zatim tek okrenute tunjevine na žaru), samo je štapnim mikserom usitnite zajedno s 1 režnjom češnjaka, šakom pinola uz dolijevanje maslinovog ulja, dodatak soli i papra (ili čak komadića ljute papričice) . Bosiljak se može nositi uvijek na brodu. Ali, kada dođete na Mljet npr. ili možda i neki drugi otok starih, neuništenih vegetacija – naići ćete na bosiljak vrlo sitnog lišća. U Grčkoj je to posvuda prisutni vassilikos – božanstvenog mirisa i ukusa. Rajčice i umaci s povrćem postaju neuporedivo bolji uz dodatak ove božanske travice. Metvica i to ona vrsta koja se sve više prodaje pod nazivom »marokanska« (talijani je zovu mentuccia) nevjerovatno obogati sve malo teže umake i neizostavni je začin sicilijanskih jela. Ima je oko kuća ili u posebnim loncima – raste kao luda i obično zamolim domaćina da mi ubere pokoju grančicu jer se teže nađe na trržnicama. Također odlično uspijeva u loncu na brodu , tako da se može zbiti u istoj posudi s bosiljkom. Imaju dovoljno zemlje za par mjeseci života na brodu.
  • Ostaju vam naravno mogućnosti suhih začina (tako zimski zvuči, ali u kombinaciji sa svježima i oni posluže, npr. timijan je sasvim ok), te nezaboravite kupiti sol, šećer, čaj, kavu, kekse, marmeladu, papar u zrnu (ili mlinčić za uvijek svježe mljevenje), obavezno suhe ljute papričice , vinski ocat i naravno – prašak za pecivo i suhi kvas. U jednu kutijicu stavite klinčića i muškatnog oraščića – trebat će za neke mesne varijante. Ja obavezno kupujem i nekoliko vrećica pinola( mogu ih zamjeniti bajame ili pistaciji) i parmezan u vakum pakiranju. Nikada, nikada ne kupujte mljeveni sir u vrećicama jer je daleko skuplji i slabiji po ukusu (a i ne znate koja vrsta sira je sadržana u tom imenu »ribanac«) od pravog parmezana. Na tržnicama ili u samoposlugama možete naći pravi, izvrsni ovčji sir za ribanje (paški je malo preskup za takvo korištenje). Naribati ovčji sir na sve umake od povrća za paštu i rižote znači vrhunac začinjanja rustikalnih jela.
  • I naravno – Njeno Veličanstvo Panceta . Nisam nikada vidjela dalmatinsku barku bez ovog blaga – nareckana, po mogućnosti, što tanje, uz kriške rajčica začinjenih sa par zrna krupne soli, postavljena na bruskete sa nekim namazom od ljutih paprika, za marendu, posebno za povratnike iz ribolova; kao obavezan začin umaka od povrća (opet za paštu i rižote). Za nju uvijek mora biti mjesta ma koliko hladnjak bio mali.
  • Sir, salame i sve ono što nazivamo suhomesnatim proizvodima , opet ovisno od navika i želja, predstavljaju neophodne sastojke marende. Jednog neobično važnog obroka na brodu

Ustvari sve namirnice koje se kupuju u samoposlugama nije potrebno držati u većim zalihama jer takvih trgovina ima u svakom i najmanjem mjestu. Prepune su, po njihovim prolazima ljeti se jedva hoda – daju nam svakako veliku sigurnost da nećemo biti gladni.

Ostaju naravno stvari koje držimo u hladnjaku – maslac, jogurti, jaja, naresci i pametno napravljene zalihe mesa ili ribe koje jako ovise od veličine hladnjaka i prostora za duboko smrzavanje. Ovdje zaista vrijedi pravilo – što više, to bolje., jer više hladnog prostora osigurava više zaliha i mogućnosti kuhanja su zaista neogranične. Uz ljubav i volju, naravno.

 

Snalaženje u kupovini svježih namirnica

Kod nas zapravo moramo biti pripremljeni na sve varijante opskrbe – samoposluge su nikle posvuda , a već davno su prošli dani kada se u malim mjestima i na otocima nije moglo dobiti svježe voće i povrće. Mnogo teže postaje pri nakupu svježeg mesa a da i ne govorimo ribe, posebno u kolovozu.

Međutim, ako među prepunim štandovima svakojakog uvoznog voća i povrća tražite lokalne, domaće proizvode – situacija je veoma raznolika.U velikim gradovima – poput Dubrovnika, Splita, Zadra, Rijeke, Pule tržnice su prekrasne i prebogate. Uz uvožene stvari još uvijek možete naći prave, iskonsko domaće proizvode. Postoji međutim veliki problem kako s brodom doći do tih tržnica – negdje se može onako s bezobrazlukom prisloniti na rivu, stalno moliti dežurne osobe »evo odmah, samo da nešto kupimo«, ali to baš ne ide uvijek. Ostaje varijanta korištenja gumenjaka, guranja među brodovima na rivi (Hvar ili Vis, brrr…) Pa ni brod nije auto pa da ga se na trenutak parkira. Šteta. Velika šteta jer su nautičarima, posebno strancima takve tržnice nedostupne. Moraju se zadovoljiti s priručnim dućančićima pri marinama, ali ni njih nema posvuda a mnogi su i tradicionalno slabo opskrbljeni. Stoga su samo oni najuporniji spremni na traženje prevoza od marina do tržnica. Ta upornost vezana je uz želju da se na brodu dobro jede što je kod nekih gastroturista gotovo fanatična – poznajem Taijane koji su zbog splitskog i zadarskog krumpira u stanju hodati po najvećem suncu. Godinama su čak »švercali« svoju vreću od 25 kg krumpira preko granica. Ali, to su uglavnom naši dugogodišnji gosti koji poznaju i najzabitnije uvale naših otoka, sve restorane, konobe, tržnice i lokalne specijalitete.

Posebno je komplicirana nabava s mesom. Reći će netko – možda oni iz priče o hrenovkama (usput budi rečeno, u njima se nalazi 10-15 dg mesa a sve ostalo su voda i aditivi), kako to na brodu nije važno. Možda i nije ako idete na tjedan dana pa ste u režimu salata, rajčica, sira i pršuta. Ali, pravi nautilčari, posebno oni koji idu na godišnji odmor od mjesec dana (da ne spominjemo one koji maltene žive na brodu), meso je sasvim solidan problem. Dobre mesnice nlaze se na tržnicama u većim mjestima, veoma su rijetko u sklopu samoposluge jer se to njima ne isplati, posebno ne preko cijele godine. Njihova opskrba svodi se na svinjske kotlete i kokošje kombinacije – što nije baš izazovno. Vama se jedu janjeće bržolice na žaru ( npr. obavezno zaustavljanje u mesnici na dnu luke u Supetru, koja još ima i domaću teletinu : prsa za napraviti ispod peke na krmi u velikom pekaču od pice ili u dubokoj tavi, krasne teleće kotlete, nareske, jetrica, latežine , uvijek dobru bračku janjetina, domaću pancetu, svježe kobasice…) Ali, za takva mjesta treba znati. Ustvari, trebao bi nam nekakav vodič za kupovanje svježih namirnica uz svakogodišnje ažuriranje – gdje se nalaze dobre mesnice, kako doći do zelenih tržnica i, ajme, kako kupiti svježu ribu.

Ribe nema. U srpnju i kolovozu na ribarnicama velikih gradova još se ponešto nađe, ali u malim mjestima, o njoj se samo sanja. Veliku gastronomsku radost pobudit će ponuda plave ribe- srdela i inćuna, kod neke samoposluge na koju ste slučajno naišli, ili fete svježe tune i gofa na gotovo napuštenim kamenim štandovima , poneka kašeta ulova iz koče – moli, trljice. Čak vam ne smetaju ni totalno nehigijenski uvjeti prodaje – nema vode u blizini, ribari – prodavači istim rukama vade ribu, bacaju novce na banak, umakaju čikove u vodenu sluz ili pak s »temperinom » masakriraju fete tune od 40-50 kg na daščici širine 20 cm. Kao fatamorgana se mogu ponekad prikazati ribari koji bi vama, upravo vama, prodali neki svoj ulov. Može vas , međutim, utješiti deveti mjesec (ako skoknete barem na par dana…) Tada se može kupiti krasne ribe i u malim ribarnicama i malim mjestima. Fatamorgana s ribarima postaje ukazanje – prodat će vam komarče po 120 kn po kilogramu, ako ih sretnete na pravom mjestu.

O stvaranju brodskog menija

Moj otac je bio profesionalni kuhar. Kada nam je objašnjavao recepte, na naše pitanje – » ali koliko toga i toga staviti«, raširio bi ruke, i danas ga se sjećam, i bespomoćno bi rekao : «prama tomu«. Prozvali smo ga –iz zafrkancije – recepti iz »Kuharice prama tomu«. Danas ja dajem recepte i sve više se nalazim u prama tomu situaciji .

Meni se, dakle, stvara – prema tome koliko vas je na brodu, da li su sa vama djeca, adolescenti (uvijek jaako gladni), ronioci i ribolovci (jaako gladni i iscrpljeni) ili je šema ljudi u godinama koji jako vole jesti ali paze da to bude zdravo, često i dobro (moja najčešća kombinacija). Ali, sastavljanje menija na brodu koji će zadovoljite potrebe svoje posade, putnika, učiniti ih da uživaju u svemu oko sebe ali i u hrani – vrlo je zahtjevna stvar koju treba dobro osmisliti.

Navike su strašna stvar – najgori je zapravo doručak, jer se ustajanje, ako nas je više, odvija u etapama i svatko, ama baš svatko, ima svoj doručak. Netko ništa, netko jogurt s voćem, djeca mlijeko sa različitim pahuljicama… Kava, naravno, ali kako ne bi izvoljevali (danas svatko ima i svoju omiljenu kavu- malo mlijeka, pa malo pjenice, pa »kapučinasto«…), skuha se velika kafetijera ekspresa.

Sljedeći obrok je marenda. Veoma je pametno i funkcionalno imati bogatu marendu oko 12 sati (ako se izdrži sve do tada…) i onda pravi, kuhani obrok ranije uvečer oko 20 sati. Kod nas to možemo organizirati samo ako nema one kategorije »jaako gladnih«. U tom slučaju se nešto marenda a onda treba napraviti ručak (to može biti neka dobra pašta ili rižot koji su, osim što su jako zdravi istovremeno i najbolji način da nahranite mlade ljude. Neprevaziđen je sistem talijanskog konzumiranja pašte – dakle, kao prvog jela s cca 70-80 g pašte po osobi, nakon čega slijedi još nešto. Najgora je varijanta kuhanja pašte od pola kilograma, pa je to prejedanje i jedini obrok. I to se naravno nekada napravi – opet, prema tome, kakva nam je situacija. Ali, bilo bi dobro da nije pravilo jer za mnoge ljude to znači tovljenje, jer pretjerane količine ugljikohodrata, ma koliko bili veliki energenti, nisu poželjne.

Nakon pašte od povrća ili s ribljim kombinacijama, slijedi   uvijek neka salata i komadić mesa – naresci, lagano meso u brzinskim umacima, ili ako ima ribe – onda neki dodatak ribljem predjelu : pržena riba na krmi, pečene srdele ili trljice, moli, na žaru. Katkada par kriški tunjevine ili neke druge veće ribe. ). Teško je naime djeci, pogotovo u godinama kada su neprestano gladni, ostati bez ručka – uz to treba misliti i na gubljenje energije u plivanju i ostalim aktivnostima. Dakle, ili ih pustiti da jedu sendviče cijeli dan pa navečer dati kuhani obrok ili pak bogatiji ručak, a slabiju večeru (neko kuhano povrće, složene salate iz povrća, žitarica – naše veliko otkriće su cous-cousi, omleti s povrćem, bogate miješane salate uz malo sira, ili pak jela koja se pripreme »u jednom loncu« : poput gregade, klasičnih recepata ribe »al pomodoro«, pogače-pizze sa puno povrća, manje sira i suhomesnatih sastojaka). Zapravo, sve je moguće : ako je jači ručak onda se pripremi slabija večera ili obratno. Bit će dana od sendviča naravno, ali, nastojimo da ih je što manje. Čak i tada ih treba obogatiti s dodacima od povrća – kombinacijama različitih brusketa koje svakako poprave otužnost sendviča.

Dakle, stalno se može nešto kombinirati u, prema tome potrebama, ali, važno je dobro jesti. Možda ponekad i – samo jesti. Naime, sjećam se jednog poziva na talijansku jedrilicu od 17m, namjenjenu isključivo regatama i sa profesionalnim jedriličarima, koji ljeti voze po Jadranu a zimi se sele na Karibe. Nikada u životu nisam doživjela takvo jedrenje – zajedno sa , još jednom, čuvenom jedrilicom »Uscocco« znali su se takmičiti od Bola do Jelse, cijelo poslijepodne. Časna riječ, prvi obrok , osim kave i keksića ujutro, bio je u 11 sati navečer nakon što bi se vezali, privezali, pokupili i složili konope, oprali i tko zna šta već. A do tada, tko živ tko mrtav .

 

 

Zašto se truditi s kuhanjem na brodu?

 

Kuhanje na brodu? Najprije podrazumijeva kupovinu, jurnjavu po ogromnim samoposlugama, lipsavanje na suncu po pazarima i marinama, teglenje, nošenje svih potrebnih i naravno, nepotrebnih stvari , što oduzima zadnje djeliće snage i strpljenja. Pa ipak nam sve to uspijeva jer nas vodi veliko veselje što idemo na dopust. Reklo bi se, puni smo elana premda padamo s nogu. Jer, kako inače shvatiti smijeh na licima zgužvanih, neispavanih čarteraša koji pristižu subotom ujutro potpuno izmoždeni od, tko zna , otkuda ; kako drukčije objasniti entuzijazam koji se kod svih nas još uvijek vidi uza sve torbe, vreće, kante, kartone, te žive, odvratne crve koje smo uspjeli naći trčeći kao sumanuti po portu i zbog kojih dodatno lomimo noge ne bi li ih , po strašnoj vrućini, održali na životu i što njih prve krcamo na brod i utapljamo u more u rupičastoj kantici …. Kada ne bi postojala tolika želja i radost do broda i života na moru , samo bi jedno pitanje bilo logično – ma, šta nam to treba … Ustvari, ima ljudi koji nas gledaju u nevjerici i misle kako smo svoj novac, vrijeme, te ogroman trud i rad mogli mnogo bolje uložiti. Kažu – kakav vam je to odmor? Na to pitanje dali smo odavna odgovore i teško bi naše neudobne postelje, nedostatak vode i frižidera zamijenili za njihove hotelske sobe i naročito ne, bar što se mene tiče, za njihov pansionski ručak.

Stoga i kuhanje predstavlja dio izbora načina odmora i života na brodu. Upotpunjuje dan – kada dosadi čitanje, kada smo se dobro ohladili u moru, kada smo popili svoju najprijatniju čašicu travarice, piva ili bijelog vina slijedi priprema novog užitka. Još bolje kada smo u društvu i kada pričajući kuhamo; najbolje je kada smo vezani uz neki drugi brod prijatelja pa se onda meniji nadopunjuju … Izmišljaju. Onda se zaborave sve one trke i napori dolaska i priprema. Svi smo na odmoru, svi stojimo zatvorenih očiju pred suncem, svi čitamo legendarna tri retka nakon ručka , zavaljeni na madracima, u sjeni, radujući se maestralu… Pa onda kava, pa novo kupanje, pa možda lov po sikama i rupama, pa opet tuširanje, sušenje i priprema večere… I tako, tko bi rekao, svaki dan…